Учитељ

nama, a ruke i noge kraj toga u crtama. Pojedini dijelovi tijela su strogo odijelieni jedan od drugoga i bez ikakve su proporcije. Cvijet u ruci je često veći od same ruke. Učenik naiprije čovječju figuru riše kao šemu, onda obraća pažniu udovima, pa dijelovima udova. Na koncu se upušta u detalje, te spretnim potezima naznačuje i duševno stanje figura. Figure ispočetka uopće ne oblači nego su gole. Naiprije počinje pokrivati glavu. Time naglašuie jedinu razliku između figura. Zbog toga moramo učenike navikavati, da figure kostimariju, |er će to dobro doći u III razredu, kada će po karakterističnim dijelovima nošnje učenik tipizirati pojedine figure. Ako u učenikovoi svijesti postoji jasan zor o diobi čovječjega tijela, pa ovo nariše i ne obuče, možemo dobiti interesantan crtež. Glava, vrat, prsa, trbuh, nadlaktica, podlaktica, stegno, gnjat i stopalo, sve to svako za sebe čini zasebnu cjelinu. Učenik ie jednostavno kopirao učiteljieve informacije, ne davši ništa specifično svojega.

Životinju počinje učenik naiprile crtati u profilu. Rothe veli: „Naiprije učenik životinju tako crta, da šemu čovieka jednostavno prenese u vodoravan položai, te mjesto ruku i nogu dobiva četiri okomite noge i rep.” Drugim riječima — po Rotheu -— bi životinja bila „povaljieni čovjek”. Na životinji učenik u početku obično ne crta uši i vrat, a četiri noge su jedna do druge. Na životinji nema karakterističnih oznaka po kojima bi se jedna vrsta razlikovala od druge. Naibolje uspijevaju u crtanju one životinie s kojom su kod kuće naičešće dolazili u kontakt. Ako ie to na primjer bio pas, onda će naš prvoškolac za prvih dana i ovcu crtati s atributom psa. Na ovčiem tijelu sličiti će glava više psećoj, nego ovčjoi glavi. U slijedećem stadiju počinje učenik s karakteriziranjem životinia. Koza ima bradu, magarac dugačke uši, mačak brkove itd. Time ie završen put od generalnoga do specijalnoga ti. od životinje uopće do karakteriziranja iste, odnosno od životinje kao simbola do životinje kao individuuma.

U početku učenik obuhvaća sve oblike čistom konturom, pa i drveće. Stablo jie prikazano kao uska pačetvorina, a krošnja ili kao nepravilan krug ili kao uskodugoljasta elipsa. Na krošnji djeca ne naznačuju ni grane, ni grančice, ni lišće, nego le ispune beznačainini šaranjem. Ovo treba oprezno suzbijali, „ier se smatra da ie to navika od starijih, a ne dječji izražaj, a učiteli u crtanju nikad ne smije trpieti crte koje ne znače ništa.” (Rothe) Da je šaranje zaista navika od starijih, posvjedočiće ovai primjer: Nastavnik za prvih dana zada učenicima da nacrtaiu patke na bari. Čim su dieca počela rad, po učionici kao po komandi odiekne od šaranja po pločicama.

Ni jedan učenik neće prikazati vodu kao površinu s jednom: crtom, nego u pobrkanim crtama. Tako su vidieli kod kuće od starijih. Kasnije učenik dijeli drvo u njegove dijelove, ali niledna grama ili grančica ne prelazi preko druge, nijedan list ne pokriva drugi, sve ie strogo odijelieno. „Učenik upoznaje zakon prirode u naijednostavnijoj formi i takvome znanju daje izražaji.” (Rothe) Kao kod Žživolinja, tako i kod drveća učenik u početku ne vrši karakteriziranje. Orah i trešnia se po ničemu ne razlikuju. Kasnije na drvetu već visi žir, a na koncu se ne samo po pojedinim dijelovima, nego i po obliku drveta može zaključiti kojoj vrsti pripada. Prema tome je razvitak u crtanju drveta ovaj: 1) čista kontura, 2) primitivna izrada s ka-