Учитељ

banskoj Hrvatskoj imade takva škola (ralarnica) u Križevcima i u Požegi“. „Križevačka gospodarska škola stoji već mnogo godina“. „Miadići, kad su izučili tu školu otišli su jedni u žanđare i pandure, drugi: u pisare, a poslije u općinske blagajnike i bilježnike, treći u finance · it.d, a samo su petorica od stotine ostala kod poljodeljskog posla. Bto vidite, nije li to bilo — kako bi čovjek rekao: potrošio se novac, dok se sagradila ta škola i kupilo zemljište, na kojem će se učiti ti. mladi gospodari; plaćaju se toliki prolesori i učitelji, hrane se badava tamo mladići, — a od svega ništa. Zašto je to, kako je to? Koješta je krivo, što je to tako. Krivo je to, što je ta škola previše gospodska“. Na drugom mjestu kaže Antun Radić: „MNikabo ne mogu razumjeli,. da gospodin uči seljaka, kako se sije i ore“. „Država neka kupi u svahom kraju domovine jedno dosta prostrano zemljište, i tu neka namjesti jednova gospodara; faj gospodar neka gospođari onako, kako se najbolje može; neha ide po drugom svijetu, neka čifa khnjipe, neka' proba i Rkuša ovo i ono, što svaki gospodar ne može, jednom riječju: neka gospodari, što se na sviefu najbolje zna i može. K njemu sada neka dolaze drugi gospodari, i fo po 15, 20 na jedanput, neha bod njega ostanu pel, Šest dana, dok im sve pokaže i razloži“. „To bi bila prava gospodarska škola. A to bi se moglo urediti, barem bi to lako. uredila hrvatska vlada u Zagrebu. Ona je kupila za blizu milijun forinti veliko imanje Božjakovinu, koje ima preko 7.000 rali, pa se kaže, da je to takvo uzorno gospodarstvo“. „Ali to nije dobro uredjeno. Prva je pogrješka, što je to zemljište u ravnici, — pa kako će se {u učiti onaj naš čovjek, koji živi u kamenu? A treba i njega nečemu: naučiti, i on hoće živjeti. Druga je pogrješka, što je to preveliko. Kad to vidi naš čovjek, koji ima malo zemlje, onda tek ne zna, što se može, a što se ne može“. „Zato preporučujemo našim zastupnicima svih stranaka, a osobito onima kođ „narodne stranke“ (to je bila vladina stranka), koji stoje uz vlađu: neka odluče, da se Božjakovina prodade, pa da se kupi jedno 30 drugih posjeda: u zagrebačkom Zagorju iri do četiri, isto toliko u Posavini, u Pođravini, dolje medju Dravom i Savom jedno pet, šest, u Primorju tri do četiri i u Lici tri do četiri. To neka se uredi onako kako rekoh (naime postaviti gospodara, a ne gospodina), pa da vidimo ne će li biti drugačije“.

Eto vidite, Antun Radić hoće, da se seljaku pokaže primjer, kako · on može raditi. Božjakovina sa 7.000 jutara nije primjer. To je veleposjed. I seljak ne zna, što bi počeo s time; ne zna, što se može, a što se ne može. Treba maleno gospodarsivo; na njemu gospodar, koji će uzorno raditi. K njemu neka dolaze seljaci i gospodari u grupama, ostanu tamo, dok ne vide, kako se tamo radi. Bilo je i drugih mišljenja. Radilo se tako, da su po selima slali stručnjake, koji su držali predavanja. Pozovu ljude i održe predavanje, kako treba vinograd prskati, kako treba orati, sijati i dr. Od foga svega međutim ništa! Seljak imade koristi samo onda, ako on vidi primjer uzornoga gospodarstva. On ne će ni primjer odmah slijediti, nego će čekati. Ne će svoj vinograd prskati galicom, dok ne vidi, da je vinograd onoga susjeda, koji ga je prskao, puno bolje ponio, nego njegov. Čekat će godinu dvije, dok se temeljito osvjedoči, da je samo prskanje uzrok-