Филателиста

. Na osnovu ugovora sklopljenos između Vrhovne komande savezničkih vojnih snaga na Sredozemlju i Vrhovnog štaba NOV i POJ — svu brigu za smještaj ГАКА osnovu zbjega preuzela je na sebe posebna Saveznička komanda za zbjeg.

. Ta komanda nije imala nikakova prava da se miješa u unutrašnji život zbjega i da narušava njegovu političku samostalnost.

Ova Saveznička vojna komanda imala je samo obavezu, da se preko svojih organa tehničke i sanitetske službe brine za opskrbu zbjega hranom, sanitetskim materijalom, šatorskim krilima i sredstvima za transport.

. . Čitava saradnja organa Savezničke vojne komande sa zbjegom i izvršavanje njezinih obaveza — provodili su se isključivo preko CO Z.

. Radi zaštite boljih odnosa između COZ i Savezničke vojne komande za zbjeg kao i zastupanja interesa Jugoslavenskog zbjega — u aprilu 1944. godine osnovana je VOJNA MISIJA Nacionalnog Komiteta Oslobođenja Jugoslavije (МКОЈ) u Kairu na čelu sa majorom Maton i Jakšićem.

Početkom februara 1945. godine Povjereništvo za socijalnu politiku NKOJ izradilo je uz pomoć Vojne misije NKOJ u Kairu — plan repatriacije čitavog zbjega koji se nalazio u Egiptu.

Prema tom planu repatriacija se imala obaviti u 6 mjeseci. S tim planom se suglasila i Generalna uprava UNRRA za Balkan i obavijestila CO Z, da repatriacija može započeti 10. aprila i945. godine. Ujedno je donijela uputstvo o evakuaciji zbjega i preuzela na sebe tehničku stranu repatriacije, osiguranje transportnih sredstava te prehranu za vrijeme putovanja. COZ je sa svoje strane imenovao komisiju za repatriaciju, koja je imala uz pomoć organa narodnih vlasti kao i društveno-političkih organizacija pripremiti sve mjere kako bi se evakuacija obavljala u redu i bez zastoja.

COZ je u sporazumu sa organima UNRRA izradila plan po kojemu će se u određenim vremenskim razmacima upućivati pojedini transporti izbjeglica u domovinu.

Redosljed repatriranja izbjeglica držao se numeracije logora i rajona. Tako je najprije evakuiran Logor br. 1, za njim Logor br. 2. ı tako redom. Od toga pravila bili su izuzeti bolesnici, invalidi, dječji i starački domovi, zanatske radione te članovi kazališne grupe.

Za pratnju svakog transpoil:a za domovinu bio je dodijeljen tzv. transportni odbor, koji se imao brinuti za red i disciplinu, higijensko-zdravstvenu zaštitu, prtljagu i sl. . _

Svaki je pripadnik zbjega imao pravo na ličnu prtljagu u težini do 135 kg. Prava i obaveze članova zbjega na putovanju bile su regulisane posebnim uputama О,

Jefe тор Svaki je iransport prije odlaska „ви а бео iz Egipta morao proći kroz tzv. OB an | »transportni logor« u EL SHATT-u, VR Ga ер gdje su bile obavljene sve putne

formalnosti. Tu su svi pripadnici zbjega iz preventivnih razloga bili cepljeni protiv trbušnog i pjegavog tifusa, a djeca do IO godina protiv difterije.

Transporti sa izbjeglicama bili su prevezeni žŽeljeznicom od EL SHATTA do PORT SAIDA, a odatle savezničkim brodovima do Splita.

Čitavo putovanje jednog transporta trajalo je 6 — 8 dana.

Prvi redovan transport otputovao je iz EL SHATTA — 10. aprila 1945. godine i stigao u Splitsku luku 18. aprila 1945. godine, a poslednji transport napustio je Sinajsku pustinju 20. marta 1946. 2.

Izvan utvrđenog plana repatriacije — bio je ranije upućen u domovinu (početkom januara 1945. g.) poseban iransport sa brigadom od preko 1000 boraca, bolničara te raznih stručnjaka.

Koncem jula 1945. godine morala je biti — za 3 mjeseca — obustavljena repatriacija zbog odluke Saveznićke vrhovne komande na Sredozemlju, koja je