25 godina Narodnog pozorišta Bosanske Krajine

ne možemo a da u naporima za što bolji umjetnički kvalitet pretstava pored umjetnika – glumaca i reditelja ne spomenemo učestvovanje u tom radu i naših nevidljivih radnika – pomoćnog umjetničkog osoblja (suflera i inspicijenata), tehničkog osoblja i administracije našeg pozorišta, koji su svi, svaki na svom šektoru, tome zajednički doprinosili.

Međutim, i pored kvalitetnog dramskog ansambla i materijalnih mogućnosti za normalan rad, i u našem pozorištu kao i u svima ostalim pozorištima u predratnoj Jugoslaviji, u uslovima opštih tadašnjih društvenih i političkih prilika – progresivna i društveno vaspitna funkcija nije mogla doći do slobodnog umjetničkog izražaja, jer je tada i kultura bila podređena interesima vladajuće klike. Mnogi talentirani glumci došli su tek u današnjim uslovima do svog potpunog umjetničkog izražaja.

Ne možemo ovom prilikom a da ne pomenemo. i mnoge poznate glumce Bamnjalučkog pozorišta koji su već umrli ili poginuli u tcku Drugog svjetskog rata: Leposava Kolarević, Ljubica Levak-Krasić, Ljubiša Filipović, Nikola Stojanović, Vitomir Kačanik, Ljubica Jovanović-Dada, Dragutin Levak, Meri Podhratska, Milan Odžić i drugi.

Sa osjećajem ponosa moramo komstatovati i činjenicu da su u ovoj kući bili česti gosti naši najistakmutiji umjetnici kao što su: Dobrica: Milutinović, Vika Podgorska, Jozo Laurenčić, 'August Cilić, Pran Novaković, Dubravko Dujšin, Milivoje Živamović, Raša Plaović, Tito: Stroci, Ferdo Delak, Mata Milošević, Nikola Popović, Ljubiša Jovanović, Ljubinka Bobić, Dejan Dubajić, Strahinja Petrović, Mira Stupica, Jovan Gec, Divna Radić-Đoković, Pavle Bogatinčević, Milsn Orlović, Borivoje Šembera, Ivan Pajić, Milan Stojanović, Petar Malec i drugi priznati umjetnici.

'U našem pozorištu gostovala je i sarajevska opera sa 6 pretstava, drama istog pozorišta sa 3, beogradsko . dramsko pozorište sa 6, Hrvatsko Narodno kazalište iz Zagreba sa 9, Sarajevska dramska škola sa 3, zagrebačka »Komedija« sa 2 i sarajevski i zagrebački balet sa po 5 nastupa. I ovo govori o znatnom ugledu našeg teatra, koji je još prije Drugog svjetskog rata, poslije pozorišta naših velikih centara, svrstan među najbolje u zemlji.

| Period okupacije ostavio je neobično teške poslje-

dice u mašem pozorištu. Već u samom početku uselili su u pozorište fašistički osvajači, koji su sa manjim prekidima skoro stalno držali jedan dio Dpozorišne zgrade. Fašisti su umištavali i krali inventar, tako da je pozorište do kraja okupacije bilo skoro sasvim opljačkano. Kada je uoči Nove 1943 godine izvršen napad NOV na Banju Luku, fašisti su te noći opljačkali pozorište. Oni su pokupili sav tekstilni materijal, do koga su došli, pa ga poslije toga prodavali na banjalučkoj pijaci. Najzad su, zajedno sa ustašama od pozorišne zgrade napravili bunker iz koga su VOdili borbe protiv NOV.

U prvoj i drugoj sezoni za vrijeme okupacije, rukovodili su pozorištem Jakša Kušan, Ferdo Delak i Tomislav Tanhofer. Zahvaljujući mjihovom. ličnom nastojanju kao i nastojanju grupe naprednih glumaca, koji su se tada nalazili u ovom pozorištu, repertoar je ostao na umjetničkoj visini i nisu prikazivana djela fašističke ideologije. Pored ostalih, prikazivana je tada praizvedba I. Žic Klačićeve drame »Marija Mežnarova« (i to iste večeri, kad je Žic bio u Banjoj Luci uhapšen wd ustaškog redarstva), tri ruska autora: Gogolj: (Ženidba), Čehov: (aktovke) i Dostojevski: (Poniženi i uvrijeđeni) kao i djelo finske antifašistkinje Hele Vuolijoki (koja. je cijelo vrijeme okupacije ležala u njemačkom zatvoru), »Žene na Niskavuoriju«. U trećoj sezoni rad pozorišta je skoro prestao, dok se u četvrtoj nije sasvim prekinuo. · ;

Poslije Oslobođenja zemlje naše pozorište, kao i mnoga druga, našlo se pred mnogim teškim problemima, materijalnim, kadrovskim pa i repertoarskim. Te su teškoće dovele čak i do njegovog privremenog ali kratkotrajnog zatvaranja. Zahvaljujući svestranom staranju i pomoći naših narodnih vlasti, koje su i

oran

Stara pozorišna zgrada

pored velikih zadataka na ekonomskoj obnovi i iz gradnji ratom opustošene zemlje, a na liniji našeg opštekulturnog razvitka, našle dovoljno sredstava za potrebe pozorišta, naše pozorište je počelo brzo da se sređuje i da se rad pozorišnih trudbenika normalno i zaista umjetnički odvija. Zbog toga se pred pozofište potavio kao glavni zadatak: idejno-umjetnički kvalitet pretstava. Međutim, problem kadrova otežavao je pravilan umjetnički razvitak. Poslije Oslobođenja broj pozorišta se mnogo povećao. Pošto se prije rata nije vodila skoro nikakva briga o podizanju

. glumačkog naraštaja i pošto je jedna čitava genera-

cija starih glumaća u posljednjim godinama zbog starosti ili smrti prekinula svoju umjetničku djelatnost, mnoga pozorišta pa i naše, nisu mogla formirati takav umjetnički kolektiv, koji bi mogao da odgovori umjetničkim i društvenim „zadacima naše socijalističke

stvarnosti. Ipak i pored toga problema naš posljeratni ·

repertoar je i pored izvjesnih grješaka idejno i umjet-

Oj.

x.