Борба, 06. 03. 2009., стр. 23

о ~ББ–Б OG O AO APN PAJA AA GOOGLE | ŠON. SS

Wind .—_JJ.n s — (i rD_—r—_z— ______—

borba

Petak, 6. mart 2009.

BDRAN MILETIĆ, HI savetnik za ljudska pnava helsinški ohon za ljutiska prava

ok mi čekamo da progo-

vori neko iz lanca ko-

mandovanja u slučaju „Kovačević“ i da nam saopšti razloge i puteve „državne skrbi“ u ovom slučaju, neke druge priče se takođe provlače kroz javnost. lako se u oba slučaja radi o ljudima koji su ubijeni, država i javnost imaju različite kriterijume u proceni težine zločina.

Prvi je slučaj „žute kuće“, tj. otetih ne-Albanaca (većinom Srba), za koje postoje indicije da su prevezeni u Albaniju, gde su im, prema pretpostavkama koje se pojavljuju u javnosti, izvađeni organi koji su bili korišćeni ili prodati za transplantaciju.

Pored navoda u knjizi Karle del Ponte, činjenicama iz oVOg slučaja se bavilo Tužilaštvo za ratne zločine i TV B92, čija je ekipa pokušala da dođe do

nekih informacija i u samoj Al- ·

baniji. Iako duboko verujem da sudbina svake žrtve mora biti

Мико уа5 zaaltoraont па 5 ша me može: пабекад да ипабе заовесатје, 10 је pitamje ljudislostš

do kraja rasvetljena, činjenica u ovom slučaju je zasad malo

· i veoma je teško „sklopiti pri-

ču“ o tome koliko je ljudi eventualno odvedeno na teritoriju Albanije i šta se s njima tačno dešavalo. Guranje raznih priča koje se uglavnom zasniva ju na pretpostavkama još više pojačava bol porodica koje i dalje očekuju da će saznati sudbinu svojih najbližih i biti u mogućnosti da preuzmu njihove posmrtne ostatke. Umesto podrške naporima da se sazna puna istina, u medijima je na delu korišćenje cele priče kako bi se javnost ubedila da su (ipak) Albanci najsuroviji, a da se istina ne može saznati zbog „njihove solidarnosti“ i „zaveta ćutanja“. Sada, kada je dimna zavesa spuštena, više nisu bitne ni žrtve ni njihova sudbina ni njihove porodice, a još manje

puna istina. Bitno je da svive-

ruju da su na Kosovu „oni“ bi-

Selektivna empaliia: samo 7a naše, nikad za niihove

li zločinci, a „mi“ žrtve.

Istovremeno, gotovo neopaženo je prošla vest o jednom svedočenju. Bivši načelnik SUP-a Bor Časlav Golubović svedočio je u Hagu kako mu je optuženi Vlastimir Đorđević naredio da leševe kosovskih Albanaca koji su „isplivali“ u Kladovu prebaci u Beograd. Za one koji lako zaboravljaju: to su ista ona tela koja su pronađena 2001. godine na svega nekoliko kilometara od centra Beograda (policijski poligon u Batajnici) i čije iskopavanje je trajalo sve do novembra 2002 godine. Prema izveštaju Međunarodne komisije za nestale osobe, na ovoj lokaciji je pronađeno 705 „kompletnih tela“ i 380 „predmeta od forenzičkog značaja“. Pronađena su Lela žena, dece, upadljivo je odsustvo vojnih uniformi, a predmeti koji su pronađeni su lične karte i druga dokumenta, pa sve do banalnih kao što je „pismena vežba iz istoпје“, lekovi, češljevi, cucle, amajlije itd.

Dakle, Časlav Golubović, koji sada ima 71 godinu, ispričao je pred Tribunalom kako je 6. aprila 1999. godine u Kladovu isplivala hladnjača s leševima. Kada su došli na lice mesta, vi-

deli su kamion-hladnjaču s prizrenskim tablicama i sa

·oko 80 leševa. Te noći se više

puta čuo sa optuženim generalnom Vlastimirom Đorđevićem, koji mu je prvo naredio da leševe pokopa u Kladovu. Kada je postalo jasno da cela „akcija“ neće biti završena do narednog jutra, policijski general Đorđević je naredio prebacivanje tela drugim kamionom u Beograd. Kamion iz Prizrena je uništen, a general je iz Beograda je poslao novac da se plate radnici koji su „na-

porno radili“.

Verovatno većinu i ne zanima šta se s tim telima dalje dešavalo. Ništa posebno, završila su u masovnim grobnicama u Batajnici, a prema pomenutom izveštaju Međunarodne komisije za nestale osobe, u većini grobnica ima tragova daljeg uništavanja tela mehanički (bagerima) i spaljivanjem. Nije to bilo „tamo daleko“, gradske linije 73 i 700 idu do Batajnice.

Sećam se tih dana kada su grobnice otkrivene 2001. godine. Umesto da javnost osudi „bivši režim“ zbog ovih strašnih zločina i njihovog prikrivanja i da pokaže interes za Žrtve i da se zapita odakle su, na

koji način su ubijene i ko je to uradio, većina je govorila kako Miloševiću prvenstveno „treba suditi zbog onoga što je uradio nama“. To je podrazumevalo da i nije previše važno šta je uradio „njima“. Sedam godina

. kasnije, javnost je progutala izjave političara da su kazne policijskom i vojnom vrhu u Hagu bile „drakonske“, dok nijedan medij nije objavio makar delić činjenica o zločinima kojima se sud bavio. Batajnica je samo primer državnog posla u kojem niko ne radi sam i na svoju ruku.

Zar mislite da je u slučaju „Kovačević“ bilo drugačije? Doduše, da su radnici koji su prebacivali tela plaćeni milion dolara, to bi možda nekog, i zanimalo danas.

Što se građana tiče, neverovatno je koliko se empatija u

Srbiji razvija selektivno. Za slučaj „žuta kuća u Albaniji“ svi su čuli i govore kako su potreseni. Istovremeno ih sudbina ljudi iz batajničkih grobnica ne zanima ili veruju daje sve „podmetnuto“. Mom ocu su „pouzdani izvori“ rekli dato u stvari nisu tela Albanaca, nego Kurda koji su bili ilegalni imigranti. Čaki da je tako, zar oni nisu ljudska bića?

Pdak 6 mart2000. ___________-_{| __- __ | 5 а ил _ о ан a a

Ilustracija: Nikola Grulović

aaa

Жа зћабај Хиве косе а ААратј 5 ви Си дјотоке како sta potreseni, Каботкетето зид) а ен ка рабајтекић акоћттса пе запита 1 ускији да је вув

робе тко

потомка злу тата ладан оцена вето

Slično je i s Kovačevićem. Postoji neka doza simpatije za tog mladog gospodina. Više puta sam čuo kako se, kao jedino prihvatljivo rešenje, navodi suđenje u Srbiji, a takođe ističe da je žrtva napada Jevrejin, a iz toga se izvodi zaključak da je cela frka nastala zbog pritiska „moćnog jevrejskog lobija“. Kao i u slučaju hladnjača, malo ko zna šta je, Miladin Kovačević uradio i kakve je to posledice imalo po žrtvu.

Empatija se u Srbiji razvija samo za „naše“, a nikad za „njihove“. Naravno, niko vas zakonom i na silu ne može naterati da imate saosećanje, to je pitanje ljudskosti.