Hanoar : list jevrejske omladine Jugoslavije

sunce; isto jezero, koie se na obronku brežuljka sjaji kao ogledalo, a guske se peru i čiste u njemu, s glavom pognjurenomi u vodu, a repom prema nebu; i iste su lisice, koje se šuljaju poput zmija po poljima i trgovima. Tiho, kao u snu, stoje preda mnom sva godišnja doba: šabat i radni dani, ljeto i zima, dani veselia i časovi srdžbe, danji užici i noćne besanice, svaka stvar i niena protivnost, sve to združeno zajedno — a ipak iedno ne poebija drugo. Svako vrijeme sa svojim sasvim posebnim sviietlom, svaki dan sa svojim izgledom. 1 sve 10 združeno dajic jednu potpumui cielinu, što se zove: moje rodno selo. Prvi dani proljeća sa bijem cviietovima i nježnim zelenilom pojavliuiu se u veselju i strahu kraj toplih lietnih dana, a među njima trepere u tihoi žalosti jesenske noći i maglov.to zimsko nebo. Načas izbiia iz njih i prvi snijeg, bijel i sladak, lepršajući mirno i spokoino kao u laganom snu unoseći u moje srce svoju biielu i sviežu hladnoću. Baština ie to u riznici moga siećania, mali ostatak cijele jedne zime, ukradene iz moga srca, a ne znam, kamo ie nestala. Izgubila se ta zima i nema je, kako ie izbrisan i početak i konac iedne velike bure. koja me je zatekla iednoga vrućegra dana na brežuliku, među visokim travom, u času kad sam silazio kući. Iz daleka dopuhala ie bura i spustila se na selo. Nebo ie pocrnilo i gusta ie tmiuna zavladala na zemlji. Suma ie u dalimi rikala, stabla su otkinuta s koriiena, a trava na brežuliku u strahu ie propadala po zemlii.· Slamnati krovovi odletili sui u zrak, I prije nego sam se snašao — letio sam i ja! Zaista, letio sam! Jaki vjetar me zgrabio i podigao me kao pero pa sam odletio do podnožia. brežulika. Kako sam došao, ili kako sam posliie toga doveden kući — ne znam, ali užitak onogz lieta — tko bi mogao drugima da prikaže?” Samo u snu, po noći, može čoviek da okusi iedan malićki dio toga užitka...

Katkad, kad se rastriieznim, velim u sebi i ponavliam: selo, ono selo, kako ga ia sad vidim u svojoi fantaziji, niti je bilo niti postojalo. Ni ono, ni šuma, ni Faigele, ništa. To su samo legemde i sanje, iznikle od sebe kao korov među islinama, da ih učine slađima dieci. U svakom slučaiu — pokušavam da se uvierim — sve ie to plod mašte i ne treba se na to osloniti. j

Neka ie tako! Moia viera u apsolutnu stvarnost ove mašte ne biva time ništa slabila. Pa šta onda, da li ie sve to bilo ili nije» Njihova ie stvarnost u mojoi duši, u mojemu mesu i kostima. Božji prst urezao ih ie u ploče moga Života, tko će ih izbrisati? Ako su ovakvi sni — nema istine kao što ie niihova istina, nema stvarnosti kao niihova stvarnost. Kao vino sačivano u grožđu, tako i ova sjećania drže se u srcu Čoviečieml, dok je daha, niihov miris ne popušta, njihov ukus me slabi. Sta više, tokom vremena još ie jači njihov siaji i Što više stare, jača njihova snaca i umnožava: slast. Zaista, nema vina tako

58

cela

ao

e