Hanoar : list jevrejske omladine Jugoslavije

to u posljednjim godinama njegova života kad je zbog svoje općenite tJelesne slabosti bio nesposoban ma za koji ozbiljniji rad, a bez rada nije mozao da živi. U mnogim svojim pismima naglašava veliko značenje rada, Jer ~nema ništa bez njega i osim njega«. Jednoć je stavio ovo pitanje svojim prijateljima: »Ako nisam sposoban za rad — čemu mi život?« I rad na sastavljanju zbirke pisama jedan je dokaz više za značaj ovoga čovjeka. Ne htijući da živi samo od slave i književne reputacije, dao se s posljednjim snagama na sređivanje svojih pisama koja su od velike vrijednosti za nas ı za budućnost.

Često činimo tu pogrješku da nas zanima samo nauka ili djelo kojega čovjeka, dok za njegovu ličnost slabo marimo. Kao što je god antipatično bolećivo kopkanje u javnosti po najdubljim intimnostima velikih ljudi, koje je stvar čistog znanstvenog istraživanja, tako je pogrješan neinteres za ličnost velikana, jer se onda i njegova nauka ne može razumjeti — barem onda, ako nije riječ o matematskim ili prirodoslovnim disciplinama. Mislim da je upravo ličnost Ahad Haama premalo poznata. Svaki omladinac ima barem površne pojmove o njegovoj nauci, ali njegova ličnost, kanda u skladu s pseudonimom (jedan iz naroda), ostaje obično u pozadini. Oni koji su pročitali sve njegove članke mogli su stvoriti neki sud o njemu, ali tek pisma ga predočuju kakav je zaista bio u životu. Ona ujedno bacaju novo svijetlo na njegov razvitak ı na postepenu kristalizaciju njegovih ideologijskih naziranja o jevrejskom pitanju ı obnovi.

U pjesmi »Le-Ahad Haam« ocrtao Je Bjalik ovako wčielya:

»Remuha ka-Ariel haemet uheetan ha-rnah, Neki daat, canua vetaor baseter kevagaluj, Batuah baamito uvdaat aherim lo taluj,

Doreh bišvilo hamejuhad, behir ajin vetakif...«

S ovih nekoliko riječi dao Je najpotpuniju karakteristiku njegovu: glasnik istine, gigant duha, skroman u svim prilikama, apsolutno neovisan, Distra oka, korača svojim putem. Pročitavši pisma Ahad Haama, stičemo uvjerenje da naš pjesnik nije nimalo pretjerao, već su sve ove osebine u njemu ukorijenjene: da su one dio njegova ja, da je često trpio, jer nije mogao da skrene s puta koji Je sebi odredio. — Svakako valja požaliti što u toj golemoj zbirci pisama nema nijednog na članove njegove porodice da bismo upoznali ı taj kutić njegove ličnosti. Samo usput, u pismima prijateljima, govori ı o svojim ukućanima. Tako se jednoć tuži na osamljenost koja sa muči u Londonu, a koju osjeća naročito njegova žena, jer ne poznaje engleski jezik. Tuži se, što su djeca otišla u daleki svijet i primjenjuje na sebe biblijsko prokletstvo: »Baneha uvnoteha...«. Jedino pismo upućeno simu pisano je ruski, a on to opravdava time da u pogledu odgoje neće da nasilno utječe na sina prepuštajući njemu samome da nađe u životu

45