Jugoslovenski Rotar

zile. Sve je prepušteno svojoj sudbini i zato se mi nalazimo još uvijek u teškoj krizi, dok je drugim narodima uspjelo već najteže prebroditi. Roosevelt smatrao je svojom prvom zadaćom, da američke farmere spasi od daljnjega propadanja, a mi puštamo, da se 80% našega naroda bori s bijedom i gladom i da tako naša cijela privreda pomalo propada.

I Njemačka, koja je par excellence industrijska država, smatrala je svojom prvom dužnošću u riješavanju krize, da spasi svoga seljaka. Zato je njemački narodni socijalizam smatrao svojom prvom zadaćom pružiti i potpunu potporu seljaštvu, znajući što vrijedi zdravo seljaštvo za državu.

Da možemo pak posvema jasno prosuditi u kakvoj se situaciji nalazi danas seljačka proizvodnja, treba da na koncu još ustanovimo slijedeće: Redovni i minimalni troškovi za proizvodnju jednog katastarskog jutra pšenice, pri osrednjoj obradbi zemlje, iznosili su u godini 1934. zajedno s javnim teretima, kako je to izračunao Savez poljoprivrednih udruženja u Novom Sadu, u svemu Din 1.168.—. Ako se sad uzme, da je prošlogodišnji prosječni prinos pšenice po jednom jutru u najboljem slučaju iznosio 8 metričkih centi, sa prosječnom cijenom od Din 100.— za 100 kg, a vrijednost slame i pljeve da je iznosila Din 120.—, to je seljak dobio u svemu Din 920.— po jutru. Po tome računu izlazi, da je seljak prošle godine na proizvodnju svakoga jutra pšenice nadoplatio Din 248.—.

Nešto bolje izlazi seljak s produkcijom kukuruze. Za proizvodnju jednog jutra kukuruza, također kod osrednje obradbe, iznosili su redovni i minimalni troškovi u prošloj godini zajedno s javnim teretima ukupno Din 1.051.—. Prošlogodišnji prosječni prinos kukuruza bio je 12 metričkih centi po jutru, što je kod cijene od Din 60.— po 100 kg, a i vrijednosti kukuruzovine od Din 150.—, činilo svega Din 870.—. Prema tome nadoplatio je naš seljak kod prošlogodišnje proizvodnje kukuruze Din 181.— po svakom katastralnom jutru.

I kod ovakvih teških prilika, u kojima se nalazi naš seljak i njegovo gospodarstvo, čekamo da se kriza sama od sebe riješi. Odkuda će on stalno pokrivati gubitke svoga gospodarstva? Zar· smiju li se i njegovi dugovi samo nagomilavati bez otplaćivanja?

III.

Kad uočimo sve navedeno, postaje nam posvema jasno, zašto nije seljak iza nastupa krize mogao otplaćivati svojih dugova. Većinom se seljaci nijesu zaduživali bez potrebe, ili su uzajmili novac za nabavu zemlje i poljoprivrednih strojeva ili pak za popravak kuće i gradnju novih gospodarskih zgrada. Povrh toga seljak se često zaduživao za potrebno sjeme ili za nabavu goveda, koje mu je potrebno kod obradivanja zemlje, a gdjekad se morao zadužiti i za potrebnu prehranu, ako je bilo ljeto slabo.

Kako su nastupom krize cijene seljačkim proizvodima toliko pale, da seljak od prodane žetve nije dobio ni toliko, da bi poreze platio, a kamo li da bi još podmirio svoje najnužnije životne potrebe, onda je posvema jasno, da je i svom vjerovniku ostajao dužan kamate. I tako su se nizali kamati na kamate, dok nije postao vjerovnik nestrpljiv,

11