Jugoslovenski Rotar

kako se ta proizvodnja razvijala poslije rata. Ukupna proizvodnja svih žitarica u godini 1929. bila je 7:75 milijuna tona. Poslije kritične godine 1929. proizvodnja je žitarica znatno pala, no ipak se godine 1933. opet popela na 7.86 milijuna tona.

Istotako i zasijana se površina zemlje sa žitaricama povećavala. U godini 1933. iznosila je ta površina 5.81 milijun hektara, a uporedo s time rastao je i prihod od žetve. Ukupna je vrijednost žetve pred nastupom krize t. j. godine 1928. iznosila preko 15 milijarda dinara, dočim je godine 1929., kad je nastao pad cijena, iznosila već samo 11/, milijarde. Slijedeće godine pale su cijene još jače, pa je tako i doprinos žetve iznosio 7t/, milijarda dinara. U godini pak 1933. iznosio je prinos žetve jedva nešto nad 6 milijarda. Iz tih podataka vidimo, da je prihod žetve u godini 1933. pao skoro na polovicu vrijednosti žetve iz godine 1928., kad su cijene žitaricama bile najviše. Cijene žitaricama u tim godinama stalno su padale tako, da su cijene godine 1933. jedva iznosile nešto preko 40% cijena u godini 1928. Zbog toga je i naš izvoz u godini 19933. spao po vrijednosti izvežene robe na 43% izvoza u godini 1929.

Ovaj je katastrofalni pad cijena žitaricama posvema uništio kupovnu snagu našega seljaka. Seljak nije više mogao plaćati ni poreza državi, ni kamate svojim vjerovnicima, a njegova potreba kao konzumenta pala je na minimum. Ako seljak kao naš najveći konzument ne dobije dostatno za svoje proizvode, dosljedno tome ne može ni nabavljati drugo, negoli samo ono, što je njemu i njegovoj porodici najnužniije za život. Način njegova života u nastaloj krizi pao je na tako niski stepen, kakovoga naš seljak ne pamti već decenije.

U tome i leži glavni uzrok čitave naše krize. Naš glavni i najveći potrošač izgubio je svaku mogućnost, da živi i troši prema svojim potrebama, pa je radi toga i naša potrošnja silno pala. Osim toga u toj krizi doživljavamo još posvema neobičnu abnormalnost, a to je, da našoj privredi nije uspjelo odstraniti nerazmjer izmedju cijena industrijskih proizvoda i proizvoda naše seljačke proizvodnje. Poslije svjetske privredne krize nastojale su sve države bez razlike, da ovu divergenciju, ako ne već odstrane, a ono barem da je donekle smanje u korist seljačke privrede. U većini država uspjelo je tu razliku odstraniti umjetnim načinima, dapače u Americi su se cijene cerealijama tečajem godine 1983. povisile za 28%, dočim su u isto vrijeme industrijski proizvodi porasli samo za 14%. Kod nas se pak u toj godini suprotno indeks cijena žitaricama opet snizio za 7.5%, dočim industrijskim proizvodima, jedva za 3.5%. Uzevši godinu 1929. za ishodište, vidimo, da su cijene žitaricama koncem godine 1933. pale na 38.32 naprama cijenama u godini 1929., a stočnim proizvodima па 53.9%, a, industrijskim pak proizvodima samo na 68.4%.

I ako smo izrazito seljačka država, u kojoj je ne samo najveći proizvođač seljak, već i najveći potrošač, ipak se čitavo vrijeme ove krize nije ništa ozbiljna poduzimalo, da se toj nepravdi stane na kraj, akoprem svi znademo, da je sve to glavni uzrok krize, u kojoj se naš narod već toliko godina nalazi. Porezi se ne snizuju, akoprem se oni još i danas odmjeruju seljaku na bazi cijena seljačkih proizvoda u godini 1926. Jednako tako nijesu se poduzele nikakve zaštitne mjere, kojima bi se cijene seljačkim proizvodima povisile a industrijskim sni-

10