Jugoslovenski Rotar

zemlji na prvom mjestu u svojoj atrakciji za široki domaći i strani turistički svijet, pa da Dubrovnik do svoje pune ekonomske obnove izdrži sve prolazne zastoje, manje ili veće, a da ipak mirno očekuje svoju sutraSnjicu, obilnu i plodnu.

U Dubrovniku je i danas zaposlen lijepi broj luékog radni&tva, koje se regrutira iz svih srezova sa područja od Trebinja i Bileća do Imotskog i Duvna više nego iz dubrovačkog sreza. Skoro sva mjesta u luČkim poduzećima, od direktora i poslovođa do pisara i čuvara, popunjena, su ljudima, koji su se ovdje od jučer doselili iz svih krajeva naše zemlje. A da kapacitet gruške luke nije ni iz daleka iskorišćen u onoj mjeri, koja odgovara njezinom položaju i vrijednosti, to nije potrebno ni da se spominje. Turistički Dubrovnik i danas po svojim vlastitim gostima ne oživljuje samo cijeli kraj od Lovčena do Durmitora, nego se već osjeća s jedne strane od Sarajeva i Jajca do Plitvica i dalje, a 5 druge strane preko Peći i Skoplja do Ohrida, pa kroz sve krajeve ove države. Pa ipak taj turistički rasadnik jedva se i kroz zube spominje kada o turizmu govore oni, koji upravljaju turističkom politikom naše zemlje.

Daleko bi se pošlo kada bi se htjelo dalje nabrajati. U opće, kada se je radilo o oživljavanju starih i izgradnji novih uslova, rada i življenja, nigdje u našoj državi kao u Dubrovniku nije se relativno manje osjetila naša cjelina vlastitom inicijativom, skupnim srestvima i skupnim naporima. Nije tu u pitanju samo neka prosvjetna ili sanitetska ustanova, saobraćajna veza ili sistem subvencija, administrativni polozaj ili budzetska politika, nego sve to skupa i u pojedinostima i u ukupnosti bio je niz grijeha i propusta, koji su bili na Stetu ne samo Dubrovniku, nego i našoj općoj stvari. Jer što Dubrovnik za cjelinu znači, to se je najbolje vidjelo po onom, što je Dubrovnik davao i kada nije primao.

Mogao bi neko zapitati, dali je taj Dubrovnik privredne akcije, lučkogz saobraćaja, turističke vreve, taj Dubrovnik, koji se širi u zamahu, koji pruža rada na. sve strane i kupi snage odasvuda, onaj isti, tradicijonalni stari grad, koji je baš zato, jer je bio ljubomorno čuvan okvirom svojih tvrdih i visokih zidina, došao do svoga glasa i do svoje slave. Ako bi i to bio neki problem, taj bi svakako bio najlakši. Ne treba zaboraviti da su Dubrovčani uvijek, kroz sve vrijeme postojanja svoga grada, bili ljudi od svijeta, ne samo jake inicijative, nego i širokih vidika. Dubrovačka vrata bila su uvijek otvorena svježim vjetrovima ljudskog progresa, a dubrovački građani smjelo su se kretali kroz sve strane svijeta iražeći puteve, koji vode bilo moralnom bogastvu bilo materijalnom blagostanju. Korjen dubrovačke tradicije, u svojem nepromijenjenom ambijentu i vjekovima izgrađenim duhom, previše je dubok, a da bi njegova asimilatorna snaga i sada zatajila u jednom novom, širem poletu.

Dubrovnik, dakle hoée da Zivi, i za sebe i za sve oko sebe. On je danas ne samo otvoren svakoj zdravoj snazi i akciji, nego on ih traži i očekuje. A podizanje Dubrovnika ne znači davanje, nego vraćanje, ne znači trošenje, nego ulaganje, pa što mjera bude jača, biće i opća korist šira i veća. Tek takovim shvatanjem i djelom, onaj duboki osjećaj, koji naš narod vezuje za Dubrovnik, dobiće i svoj stvarni sadržaj.

Dr. Matija Vidoevi¢