Jugoslovenski Rotar

glazbenika Antuna Stohra. Rasporedi varaždinskih рјеvačkih društava, mnoge note starog muzičkog društva, spinet, slike Gabrijele Horvatove, nekadanje primadone praskog Narodnog Divadla, zaokruzuju cjelinu.

Prolazimo dalje i navirujemo se u lijepu dvoranicu i nekako se ipak usudujemo zakora¢iti unutra. Osvjetljuju je dva drvena pozlacena lustera i Sest drvenih — pozlaéenih zidnih svijeénjaka. Ogromni portrait-i Marije Terezije, Franje Il, Josipa Il, baruna Ljudevita Bedekoviéa, grofa Ivana Nep. Erdutdyja, grofa Ladislava Erdodyja, baruna Ivana Zakmardija, prabiljeznika hrvatskoga kraljevstva, grofa Franje Nadasdyja-Prodaniéa te Ognjoslava pl. UtjeSenoviéa-Ostrozinskog ponosno Vas gledaju i prate očima svaki Vaš kret, skoro i misao...

Županijske stare zastave i županski ogromni barokni naslonjač, liber instalationum i grbovnica varazdinske Zupanije ne snalaze se u novom vremenu, čudeći se, da je slavne županije varaždinske nestalo.

Međutim, oni se nadaju — kao pravi vjernici — : u Uskrsnuće Mrtvih! — a mi im se Živi iskreno priključujemo, jer ne ćemo i ne možemo trpjeti, da nam je nekadašnja prijestonica Hrvatske i sijelo najstarije županije — obično sresko mjesto.

Oružanom, kojom smo najprije prošli, prelazimo na otvoreni hodnik u prvom katu i skrećemo u kancelariju, koja služi za rad, a puna je ogromnih polica s knjigama. Ima ih mnogo latinskih i hrvatskih i u stranim jezicima, ali ovdje su gotovo sva stara djela hrv. historiografije (Lucić, Ratkaj, Krčelić, Ebner, Engel), naši kajkavski pisci te naši hrvatski rječnici, a ne manjka ni Vramčeva »Postilla« u hrv. kajkavštini, štampana u slobodnom i kraljevom varašu Varašdinu 1586 godine.

Nešto podalje od kancelarije smještena je u najstarijim prostorijama za stanovanje stare tvrđe efnografska zbirka. Prikazuje nam u dvije sobe kraj Varazdin-brijega te ravnicu oko Petrijanca do Vinice.

Sretno je smještena, jer su sobe s sgredama i drvenim stropom, i to jedna iz XV, a druga iz XVI stoljeća. Sobe su kompletne i daju ugođaj zaista seljačkih prostorija, a ne muzejske zbirke. Posljednji ostaci seljačke kulture našega kraja skupljeni su da nam očuvaju spomen na Žuljave ruke seljačkih očeva i matera koji su nam obranili ognjište, zemlju, naš hrvatski jezik i stvorili još kraj toga originalnu seljačku nošnju, kuću, slike i pokućstvo. A duh taj živi i danas i oživljuje novom snagom da očuva i OZivi na novi Zivot ono, što još nije propalo.

Napokon ulazimo u najveću kulu Staroga Grada, uredenu prije dvije godine. Kolikogod je velika, opet ne može da primi potpuno sve cehovske starine, ali ipak najveći broj njihov. Škrinje, zastave, vrčevi, čaše, svijećnjaci (lusteri), licitarski kalupi, cehovski znakovi, spisi, knjige, svjedodžbe, računi, potvrde, pravila i pozivnice govore najjasnije o bujnom životu zanata grada Varaždina i o njegovu značenju u historiji hrvatskoga naroda.

441