Jugoslovenski Rotar

srednje rješenje u pogledu odgoja izmedju individualnog i kolektivnog. Zatim daje riječ brat guverner članu somborskog kluba, pastpredsjedniku dru. Milenku Petrovicu i moli ga da pročita svoje predavanje:

BOLNICE KAO NOSIOCI STARANJA O NARODNOM ZDRAVLJU I NJIHOVO FINANSIRANJE

Prilikom naših sastanaka često se povede reč i O našem zdravstvu, o staranju oko narodnoga zdravlja u Jugoslaviji. Ovo biva osobito prilikom raznih anketa o kojima se govori i u javnosti, ili prilikom opasnijih zaraza, epidemija, koje se spomenu i u štampi, pa se svi malo poplašimo i za svoju kožu. Pa zar nema dosta bolnica? Zar narod neće da ide u bolnicu? Zašto ne ide?” Zašto bolnice ne primaju bolesnike? Pitanje pitanje vija. Govori se o sirotim bolesnicima, o bedi njihovoj materijalnoj; da ih treba što pre u bolnicu smestiti i tako se u javnosti uvrežila sasvim netačna misao, da su bolnice i briga o bolesnicima jedan passus iz katihizisa, i misli se da je sav posao oko ovoga iscrpljen u onome odeljku koji govori o delima milosti telesne.

Ovo je netačno. Bolesnici i nega bolesnika to je pored zdraystvenoga eminentno ekonomsko pitanje, složeno iz vojnih, #г50vinskih i sviju drugih mogućih komponenata. Isto kao što proizvodnja pšenice nije samo botanika, a proizvodnja šećera nije samo hemija, tako i pitanje o bolnicama i bolesnicima ne spada samo u domenu dela milosti telesnih.

Kod nas u Jugoslaviji, posle svetskoga rata, staranje o narodnome zdravlju krenulo je u dva pravca, i to staranje o zdravome čoveku, nazvana preventivna medicina, za razliku staranja o bolesnima, kurativna medicina. Nažalost, ova neprirodno produbljiva bifurkacija podelila je i mnoge dobre ljude u dva tabora. Ovo je neprirodno, i ja se često sećam reči jednoga od najzaslužnijih radenika oko staranja o narodnome zdravlju na slovenskome jugu, dra. Batuta koji je u jednome svome govoru, kada se o ovoj temi raspravljalo, rekao: Higeja i Panaceja to su rodjene sestre, kćeri jednoga oca, one se ne mogu deliti. Ovo je tako i mora biti tako. 1 |

Preventivna medicina imala je u nas jednoga velikoga apostola, dra Štampara. Ideje koje je propovedao kod nas dr. Štampar, pale su na plodno tlo, pa ne samo to, nego su i korena uhyatile i dalje napreduju, kada je već on ostavio vodjstvo ovoga posla. Sprovadjanje mnogih higijenskih mera kod nas postalo je primer i za inostranstvo.

Da je ovo ovako, velika je zasluga dra. Štampara. On je bio pravi čovek, na pravom mestu i u pravi čas. Rat se svršio. Cela država od Krune do poslednjega čobanina ispod Sare i Velebita bio je još pod strašnim utiskom haranja zaraznih bolesti. Ta svi znamo da nije gvoždje i čelik potamanio toliko ljudskih života kao epidemije; 500.000 jugoslovenskih života raznele su sitne

556