Jugoslovenski Rotar

Bolnice bi se imale podizati po stvarnoj potrebi, nikako ne bi smela biti polazna tačka, koje je čiji izborni okrug. Ja sam lično protivnik minijaturnih bolnica, ma da bi uvidjao potrebu da barem u svakome srezu bude po jedna bolnica. Prema našim prilikama držim da ovo ne vodi cilju. Nauka je toliko napredovala i stalno napreduje, da Jedan čovek ni sva polja samo kurativne medicine ne može savladati i pratiti. Setite se, da su i lekari ljudi, imaju u sebi i malo sujete, a čovek ne voli priznati da ne zna nešto, što bi s pravom, ili bez prava bilo pretpostavljeno da on to može i treba da zna. U svakoj bolnici trebalo bi da budu barem četiri glavna odeljenja, a od drugih po potrebi svoga kraja. Bolnice sa jednim lečnikom ne mogu svoju funkciju vršiti, to mogu biti samo prihvatne stanice, stoga u prvome redu imamo proširivati i svim potrebnim stručnim inventarom snabdeti sve naše veće i velike bolnice. I onda će zaista odgovoriti onome cilju koji je njima postavljen.

Sada dolazimo do pitanja izdržavanja bolnica. U redovnim prilikama, što je veća bolnica tim manje staje jedan bolnoopskrbni dan. Bolničke takse za naše prilike nisu male, ali ni ovako ne mogu, da pokriju sve bolničke troškove oko izdržavanja.

Prilikom izbornih kampanja čuju se silni govori, kako narodu treba olakšati sad ovo, sad ono, a medju drugim obećanjima uvek igra veliku ulogu i smanjivanje troškova oko lečenja. Veoma dobro, ali ako se primi teza, da lečnik treba da je materijalno nezavisan od bolesnika, tim više stoji ovo za bolnice. Bolnica se ne može samo lepim rečima izdržavati, neko mora i za ovo nešto žrtvovati. Tu se Javlja pitanje dotacija onoga tela, koje bolnicu izdržava. Dotacije su organski appendiksi budžeta onih tela, koja imaju da se staraju o ovome. Načelnici finansijskih odeljenja pritiskuju što niže, upravnici bolnica se otimaju. Dokazuju dosadanjim iskustvom frekvenciju, potrebe i sa dobrom voljom sa obe strane sklopi se budžet, koji nadležna vlast i primi. (Oyde moram napomenuti da nisu ono najbolje vodjene bolnice, u kojima staje ishrana na dan 5 dinara a lekovi oko 0.50 para po danu: ko sa ovakovim sumama može da vodi jednu bolnicu, ili je čarobnjak ili ga treba staviti pod disciplinski sud).

Budžet je gotov. Lični rashodi, o njima da ne S9ovorimo, to je ugovor poslodavca sa svojim radnicima. Materijalni rashodi ovako skučeni, siromašni, kojima su se i ovako već u bolnici radovali, jednim potezom pera se smanjuju. Izdaci su veliki, prihodi podbacili, i stota od odobrenoga budžeta podmiriće se 60%, najviše 80°/o. Sazivaju se šefovi odeljenja, upoznaju se sa ovim blagovestima. Trlja se glava, šta da se radi. Ima pozicija, koje se apsolutno ne mogu smanjivati, kao ogrev, centralno je grejanje, toplo biti mora, imao 100 ili 200 bolesnika. Na ishrani ni pomisliti, tako i sa drugim pozicijama. Šta je kraj? Veštačko smanjivanje bolesnika, to jest što manje, ili uopšte ne primati bolesnike, pošto nema mogućnosti, da se hrane i leče.

Na jednoj skupštini Jugoslovenskog lečničkog društva, jedan gospodin lekar, viši činovnik ministarstva, držao je lepo preda-

558