Jugoslovenski Rotar

Takva društva postoje kod nas nedugo vremena i samo u nekim mjestima, a po svojoj važnosti za socijalni poredak i pravdu u kulturnoj državi i u ljudskom društvu morala bi postojati u svim većim mjestima, a pogotovo u onima, kamo dolazi više stranaca.

Društva s tom svrhom imademo u Beogradu, Zagrebu, Sušaku, koje je osnovano baš rotarskom inicijativom i koje braća iz Rotary kluba Sušak obilno potpomažu, dok drugi gradovi se spremaju da ih osnuju. Glavno je danas da su se našli pokretači te ideje i zadaće, koji će onda sigurno dalje dati poticaja za osnivanje takovih društava u svim većim našim mjestima, da tako jednoć uništimo tu rak-ranu ljudskoga društva. Sva ta društva danas rade posebno i neovisno jedno od drugoga i udešavaju svoj rad prema mjesnim i posebnim prilikama. Važno bi svakako bilo za tu svrhu, da se sva ta društva organiziraju u jednu zajednicu, koja bi najprije okupila ta društva u zemlji, a posle bi se mogla organizirati u međunarodnu organizaciju, koja bi onda na svojim sastancima preko svojih pretstavnika stvarala zajednički program o svim pitanjima te jednake metode o suzbijanju ovoga društvenoga zla.

Sada da razmotrimo u kratko, kakva bi morala biti organizacija i rad takvoga društva.

U početku moram odmah naglasiti, da držim, da moramo u tom radu dati prednost privatnoj inicijativi pred birokratskom socijalnom skrbi. Tim radom morala bi se baviti samo lica, koja su po svom srcu i osjećaju pozvana za to, koja imaju smisla za pomoć bijednom i potrebnom, i koja napokon imaju potrebnu množinu ustrajnosti i požrtvovnosti. Onaj koji karitativni rad obavlja kao svoju profesiju i samo zato da od takvoga rada živi, ima rijetko kada potrebnu ljubav za povjerenu mu stvar. Tu se radi o tome, da se bar donekle nadoknadi izgubljena ljubav i samilost bližnjih prema čovjeku-patniku, a birokratizam је hladan, bez ljubavi, bez samilosti. Nastojmo dakle, da državne i samoupravne vlasti u što većoj mjeri podupiru te institucije i daju im moralnu uz materijalnu pomoć, dok neposredna socijalna skrb državnih i samoupravnih vlasti ima početi istom tamo, gdje je privatna inicijativa bez moći.

U prvom redu takvo društvo za suzbijanje prosjačenja mora provesti registraciju svih prosjaka i bijednika, točno provjeravajući podatke o njihovom siromaštvu, i prema njihovoj neimaštini i bijedi bi se onda odmjerivala visina i način potpore. Dok druga humana društva pomažu bijednike samo povremeno i prigodice, rad društava za suzbijanje prosjačenja mora biti svakodnevni i različit već prema pronađenim potrebama registriranih siromaha. Ta pomoć ne sastoji se samo u sakupljanju milodara, da se onda podijele siromasima o Božiću ili Uskrsu, već se moraju stalno promatrati prilike i okolnosti štićenika i iznalaziti put i način, kako bi te bijednike učinili korisnim članovima ljudskoga društva. Takva društva onda stvaraju prilike i uslove, u kojima najsiromašniji, pa i oni bogalji mogu koristiti bar samom sebi, ako ne drugima, privređujući za opće dobro i ne kaljajući svoje dostojanstvo parasitičkim načinom života.

Daljnja zadaća tih društava bila bi podizanje domova za siromašne, skloništa, ubožnica i obdaništa, u kojima bi ovakovi siromasi pa i bogalji bili od koristi pa makar radeći i onaj najsitniji fizički posao. Na taj način

161