Jugoslovenski Rotar

bi otpale mnoge zdrave ljudske sile, koje bi se bolje i korisnije mogle upotrebiti na kojem drugom mjestu. Najrazličitijih poslova ima u takvim institucijama počevši od čišćenja povrća u kuhinji, vratara, pazitelja do nadzora nad domaćom živinom. U koliko bi štićenici bili toliki bogalji, da se ne bi mogl baS ni za što upotrebiti, dao bi im se uslov, da svoj bijedni život provode snošljivije i čovječanskije, ne dopustivši, da trunu i gnjiju u smradu i truležu. Pružajući ovakovima zdrav i čist ležaj, topao zalogaj, zraka, svijetla i čistoće, liječnički nadzor i pomoć, dokinuli bi se mnogi slučajevi moralne propasti i kriminala. Tako bi se stvorilo kod tih ljudi uvjerenje, da ima pravde i ljubavi u ljudskom društvu.

Rad takvoga društva mora biti kako vidimo po određenom planu, da bi siromasima mogao razdijeliti pomoći pravedno i prema svrsi. Na taj način bi se moglo ukloniti veliki dio prosjaka, stvarajući im uslove za bolji i korisniji način života i nedavši im da žive životom društvenih parasita. Prema svakom štićeniku društvo mora postupati individualno nakon provjerenih podataka o potrebama i načinu života dotičnoga. Dok ćemo jednima pomoći novcem za liječenje i lijekove, drugima ćemo naći higijenski stan i plaćati ga. Djecu ćemo smještati u skloništa, gdje ostaju do četrnaeste godine, kada im se nađe kakvi zanat ili drugo zanimanje. Davat ćemo potrebnima odjeću ili obuću, dok ćemo neuposlene i vrijedne otpremati u njihova mjesta, kupivši im voznu kartu i opskrbivši ih hranom, ako je dalji put. Bogalje Gemo pak smjestiti u uboznice.

Iz ovih par primjera vidimo, da je rad takvoga društva raznolik, a to se dade postići samo točnim evidentiranjem bijednika u mjestu dotičnoga društva i prateći stalno život i rad takvoga štićenika. Na taj način bi se moglo ustanoviti, koji imaju pravo na pomoć kojegod vrsti, a druge sve, koji su sposobni za rad ili imaju koga, tko se za njih mora brinuti, moglo bi se eliminirati sa ulice i spriječiti im parasitički način života. Na taj način bi se bijedniku pomoglo i sprečilo prosjačenje, proti kojega bi onda istupila policijska vlast. Tu je potrebna potpora državnih i samoupravnih vlasti, jer prestaje privatna inicijativa.

Koordinirajući taj rad sa ostalim karitativnim društvima u mjestu došlo bi se i dalje, jer bi se izbjeglo da neki dobivaju potpore u par društava, dok drugi, koji su razmjerno više potrebni, a ne znaju pobuditi milosrđe, ostaju bez ičega. Dogovorom između svih društava i točnim evidentiranjem pruženih pomoći pravednije bi se razdijelile potpore te ne bi dolazilo do toga, da bi drzovitiji i manje potrebni imali prednost pred siromašnijim i čednijim.

Na koncu dolaz najglavnije, što je potrebno za taj rad, a to je novac, jer bez njega se nikako neda ništa učiniti. Dužnost bi bila svih građana, da potpomognu takvo društvo, jer će svojim sudjelovanjem ne samo ukloniti prosjake sa ulice i pomoći bijednima, nego će i podići ugled svoga mjesta.

Tu su eto pozvani naši rotary clubovi, da dadu inicijativu za osnivanje, da propagiraju rad takvog društva, i da prikupljaju članove, čime će se odužiti svojoj dužnosti u »služenju zajednici«.

Evo iznio sam ovako sumarno poglede na ovo pitanje, pa se nadam, da bi se ta socijalna bolest prosjačenja mogla s uspjehom suzbiti, ako bi svi prionuli uz osnivanje ovakvih društava, pogotovo u većim mjestima, koja više posjećuju stranci i na taj način bi se najbolje odužili svojoj rotarskoj dužnosti i domovini.

162