Meksiko, стр. 21

Popodne sam viđio, kako iz kratera leti kamenje, koje se usput izdvajalo iz stupova dima i u svim se pravcima razlijetalo prema nebu. Kad se spustio sumrak, pretvorili su se u ognjene blokove. Putovali su prema sazviježđu Oriona i na. čas se činilo, kao da njemu pripadaju. Kad je taj časak prošao, srušili su se blistajući kao meteori na brijeg, sačinjen od vatrenih blokova, koji su već prije pali. Mnogi zvjezdani kamen pao je natrag iu krater, drugo je kamenje palo na vrhunac čunjolikog- brijega i odande se dalje rušilo i kotrljalo. Kao da je baza čunja bila razdijeljena na 360 stupnjeva, prema svakom, stupnju kotrljalo se s vrškavpo jedno mlatno povjesmo, trista šezdeset lavina od tekućeg zlata. Brdo je postalo prozirno.

Više nisam čuo kanonadu, više nisam. osjećao zadah požara, više nisam ćutio vrućinu. Još sam samo gledao, utonuvši m vizije.

Danju je rub lave bio zid od tammnosive, plavkaste bazaltne troske. Ali noću su blokovi bili užareni. Mogao bih se bio zakleti, da. je preda mnom Grande Corniche: sjajno rasvijetljen utisnuo se Casino de la Jetće u more, u vodoravnom ·providnom. lancu gorjele su ulične svjetiljke Promenade des Anglais, zatim je lanac svjetiljki vijugao uzbrdo i nizbrdo i utjecao u iluminiranu kupolu kartaške katedrale Monte Carla. Između Svega toga, prekriveni maglicom svijetlećih reklama, barovi, paviljoni, trgovine s draguljima i svim drugim blistavim stvarima. Blijesak je obasjao papir, na kojem wam pisao.

Još prije četrnaest dana odvijao se na podiju ove sljeparske pozornice pravi život. Njega je zauvijek nestalo, nestala je trava s kukeima i crvima, nestalo je kukuruz 'šte s poljskim mišem i krticom, nestalo drvo sa pticom i leptirom, nestala Iivada s kravom i magarcem. Ali uokolo, tik uz rub vulkana, život se nastavlja.

Naokolo cvrkuću ptice, koje bi se lako mogle uzdići u hladnu atmosferu, gdje im ne bi smetalo praskanje i sijevanje. Sasvim nisko lete te šarene ptice, uz tle pokriveno pepelom, uz moja koljena, oči“ gledno traže svoje gnijezdo i svoju obitelj i ne snalaze,se u potpuno izmijenjenom kraju.

Rijetka je ovdje šuma. U visini čovjeka oderan je stablima komad kore, izviruje golo drvo, i kad na to žuto lice padnu refleksi vulkana, ono se isceri. Neugodno je biti izložen toj zgrčenoj nakazi, iako čovjek zna, da je ona samo rez u stablu, iz kojega teče smola u podmetnutu posudu.

Ne poznam psihologiju Mc Da li je ovaj, što je upravo nastao, razočaran, što je postao objekt radoznalosti, zarađivanja i senzacije? Otkako se vulkani pamte, još nijedan nije prošao poput

15