Meksiko, стр. 23

Jorullo je od svog novog brata udaljen. jedva dva sata vožnje automobilom. Rođen je Jorullo 28. rujna 1795., i jedan od razloga Humboldtova putovanja u Meksiko bila je čežnja, da licem u lice pogleda, to najmlađe brdo. Vidio ga je, kad su vulkanu bile četrdeset i četiri godine. Jorullo se za to vrijeme još nije zalijenio, lava je još bila toliko vruća, da je Humboldt na jednom grumenu vulkanske zemlje, hornitosu, uspio zapaliti cigaru. U tom kraju još stu živjeli svjedoci, koji su mu dali materijal za njegov opis rađanja vulkana. On bi bio volio, da, je sam tome prisustvovao, kao Plinije provali Vezuva, kad su propali Pompeji.

Da može danas biti ovdje, pružilo bi se Humboldtu zadovoljstvo, da vidi potvrdu svoje teorije o postojanju vulkanskog lanca. Prema toj teoriji zjapi »vrlo duboko u unutrašnjosti zemlje, između 18. stupnja 59. i 19. stupnja 12. sjeverne širine, pukotina, koja se u dužini od devet stotina kilometara pruža od istoka na zapad i kroz koju u različito vrijeme probija vulkanska vatra od obale Meksičkog zaljeva sve do Južnog mora.« Tik uz Humboldtovu graničnu liniju, naime ma 19. stupnju 21. sjeverne širine (i 102. stupnju 19. zapadne dužine) pojavio se sada paricutinski vulkan.

Nova tvorevina ući će u geografiju i vulkanologiju kao paricutinski vulkan, jer se Paricutin zove selo, koje je sebi izabrao za mjesto rođenja i stalnog boravka. Ono broj: sto osamdeset i pet stanovnika, sve Indijanaca iz plemena Tarascos. Jedan je od njih onaj Dionisio Pulido, koji je vidio, kad se njegovo staro, strpljivo polje tako neočekivano uzdiglo, a ipak je uvjeren, da je palo, palo na nultu točku vrijednosti.

»Propale su dvije fanege kukuruza,« tuži se on i pripovijeda kako se pred njegovim očima. zbio početak kraja. On se sam usp spasiti, a i obje njegove mule dotrčale su za njim, ali ono, što je 8 mukom posijao i upravo nakan:o žeti, obje fanege, dakle sto i je-. danaest. litara kukuruza, ležalo je neopozivo u umutrašnjosti brda.

»Od onog časa. nisam okusio ni zalogaja,« zaklinje se on, i koliko se to god činilo nevjerojatno, moram mu vjerovati. Ta kune se na čudotvornu sliku Parangaricutira, a on zna, da je ta slika tako blizu, da ga može čuti i odmah se pojaviti ovdje, da ga kazni za laž. Ali da se Dionisio Pulido i deset puta zakune, da od onog vulkanskog časa nije ništa pio, ne bih mu vjerovao; njegov dah jasno odiše ovdje uobičajenom rakijom od šećerne trske.

2 Egon Erwin Kisch: Meksiko 17