Meksiko, стр. 29

je potjecala od nevinfh ili bar neoplođenih ženki ove uši, smjelo se obojadisati samo ogrtač vladara i kratki kaput vrhovnog Ssvećenika, ništa više. Kao i u Svetom rimskom carstvu njemačke nacije, nosili su u tada još neotkrivenom Meksiku car i krvnik odijelo istog crvenila. U stvari, u Meksiku je glavni svećenik bio ujedno i glavni krvnik i stolovao je na gubilištu, kao što se može pročitati u Heineovom

»Viclipucliju«:

Oltara na mramor-stubam Čuči čovo, kojemu je

Sto godina, ćelav, ćošav; Ima crvem kamizolč:ć.

To je žrec, što žrtve kolje, Nož svoj brusi, sm'ješeći se ...*

Uzalud je bilo brušenje noževa, uzalud ljudske žrtve. Bijeli je neprijatelj napredovao, da caru strgne 5 tijela purpurni ogrtač, i

-krvniku-svećeniku grimizni kaput. Ni bogovi to nisu: spriječili.

Ali jednostavni kaktus, nopal iz predjela Cholule, umalo da to nije spriječio. U Choluli je Cortez dao masakrirati stanovništvo, šest hiljada mrtvih u tri sata — pokolj, kakvog Novi svijet dotad nije vidio. Nakon završenog djela krenuli su Španjolci prema glavnom gradu, na čelu s konjaničkom zastavicom. Bio je žaran dan, pohlepno su kavaleristi srkali plodove cholulskog nopala.

Putem je izdam malog za odmor: »Sjaši!! Odstupi!« Ali, gospode nebeski, što je to? Jahači uriniraju krv! Tamnocrvenu krv! Nema. sumnje, vene su im popucale — kazna božja za strahote i grozote, što su ih počin'li nad indijanskim narodom. Svi su problijedjeli i dršću od smrinog straha. Sjatili su se u gomilu, zajedno se bacili na koljena, mole se San Jagu de Compostelli, zavjetuju se, uskraćuju dalju poslušnost.

Tada je pješice stigla indijanska pomoćna četa i, ne uznemirujući se zbog toga, također pustila crvenu vodu. Sada, su raskajani grešnici saznali, kakvo je djelovanje cholulske tune, ploda, koji su jeli. Nije, dakle, kazna božja! Nema razloga kajanju! Oslobođeni

| skrupula nastavili su božji jahači svoj okrutni ratnički posao.

* Vladimir Nazor: »Prepjevi«. Izdanje Državnog izdavačkog poduzeća Hrvatske »Zora«, Zagreb, 1950.

23