Naša stvarnost

BORA STANKOVIĆ ON 99

Mitom, i to je šteta. Najviše se posvetio Sofki i od nje stvorio čitavu martirsku tragediju odbrane od nečiste krvi. Bora je minucioznom studijiom izradio svu socijalnu i moralnu pozadinu, analizirajući sve slučajeve Sofkinih predaka, manijaka i patnika, ali puštajući da sve to prodje kroz Sofkino čulo psihološke asimilacije, kroz izvestan proces njenih misli. Ova adžiska kći nasledila ie svu nečistu krv svojih predaka, jaku čulnu žedi, mušku volju u svojim željama. U snovima o čoveku koji će potrošiti svu njenu snagu, ona se predaje groznici živaca, ali još više, i to Bora naročito prati, groznici misli. Opijena lepotom, bogatstvom, ponosom i gospodstvom, za koje već sluti da ije lažno, ona odlučno odbija ocu da se uda za seliaka. Jedina Vranjanka koja već sasvim drukčije gleda na te odnose. Ali kad joj otac pokaže svu svoju bedu, ona je jedina koja ga može razumeti, i spasava ga. Izgleda, da tu ponosnu adžisku kćer lome svirepa istina svakodnevnog života i novca i prljavi odnosi u”

društvenom životu, lažno postavljeni. Svesno ona se tobož re- ·

šava da pomogne ocu, ali podsvesno ova patnja u koju ulazi samo je spas za nju, begstvo od bola nečiste krvi u katarzu tra· gedije. Onai otrov čulnosti ona hoće da potroši patniom. Sofka” nije fiziološka već psihološka materija. Sa lucidnošću pribrane duše ona prati sve, razume sve, misli o svemu. Za čudo |e koliko ova tobož erotska priroda mnogo misli. Sva ona Borina prišanja o precima nisu samo objektivna motivacija Sofkinih kasnijih kriza, već intimna istorija jedne devoike čije se čulo vidovitosti rano probudilo. Ta priča prolazi kroz prizmu Sofkinih misli, to je sonda njenih saznanja. Ne priča to Bora o njima, već to Sofka misli o sebi u vezi sa njima. Koliko tu ima njene lucidnosti gledanja i nadnošenja nad dubinama tudjih sudbina! Nisu u Borinom romanu, kako se obično površno misli, najvažnije one analize Sofkinih čulnih gorenia (uvek su naši kritičari stavliali pogrešno u prvi plan scenu sa Vankom, ili momente kad Sofki dodie njeno „ono”; a i u sceni sa Vankom. za Boru je glavno ono što Sofka „misli” tada, ona njena moć lucidnosti da prati svaki pokret u sebi, naročito gadjenje od toga dodira). Centralne scene romana su ona strašna noć u kojoi Sofka „misli”, budna do zore, misli o ocu i rešava se da se uda i da ga spase; pa zatim ona druga noć u kojoi Sofka, opet prati šta se dogadja u ranjavoi Markovoj duši, posle venčanja, pred njenim vratima. Te strašne noći su njena intimna potreba; u njima ona mislima kuva telo u fluid duše, u sveca. Ona postaje nežna i prema ocu patniku, i prema Marku koji se kao crv na vatri vije pred njom, i prema svekrvi selianci koja je isto tako provela vek u bolu, i prema mužu Tomči, koji se razvija u istog

patnika. Sve njih Sofka razume, ume da ih zavoli, da ih pomi-- -

luje, uteši, spase. Za sebe, sama, ona provodi život u suzama, a prema svakome je nežna. To je i bio najteži psihološki problem, koji ie Bora rešavao.

Dr MILOŠ SAVKOVIĆ

~