Naša stvarnost

POJAM ZAJEDNICE U ŽIVOJ PRIRODI 15

skog, vrši, — putem OsnoOvnOg procesa ishrane —, uvek u okviru životnih zajednica. Kao kakva moćna reka struji materija i energija kroz životne zajednice, od zelenih biljaka do životinja, od životinja do bakterija i od bakterija opet do zelenih biljaka, polazeći od prostih neorganskih oblika kroz niz složenih Temiskih spojeva i vraćajući se ponovo do istih početnih neOrTganskih oblika. Ovaitok materije u živoj prirodi je kolo koje se bez prestanka okreće. Njegovi okreti su beskrajno složeni; u pojedinim zajednicama oni teku uvek na odredjen i različit način. Uz to još tempo kruženja materije ie promenljiv, često praćen zostojom, teškoćama pa čak i prekidima. Vrši li se napr. opšti proces raspadanja organske materije u jednoj zajednici više ili manje u oskudici kiseonika, — a to je čest slučaj u vodama, mogu krainji oblici biti neupotrebljivi za zelene bilike. Uglje-. nik, osnovni sastojak organskog, može se javiti u elementarnom obliku koji biljka ne može neposredno upotrebiti. Ogromne naslage uglia stvorene osobenim procesom raspadanja u ranijim geološkim periodama, pretstavliaju rezerve uglienika koje su za vekove odstranjuju iz kruženja materije. One se vrlo polako vraćaju u kolo ukoliko ih čovek upotrebom troši i pretvara u ugljenu kiselinu. Ugljenik može ispasti iz kruženja materije i kad se veže za kalcijum, dajući krečnu stenu. U takvom obliku, i jedan i drugi element, i ugljenik i kalcijum, za duga vremena ostaju neupotrebljivi. U stvari krečna materija na zemlji najvećim delom potiče od skeleta živih bića. Još i danas se ugljenik i kalcijum vezuju u krečnu materiju uz učešće života, osobito u morima gde se ta materija najvećim delom deponuje na dno i postaje gotovo sasvim neupotrebljiva.

Kruženje materije je dakle promenljiv proces koji u krajnjoj liniji nigde i nikad ne teče na isti način. Ali je taj proces osnova na kojoj počiva dinamika života. ; |

Najvidliivi izraz dinamičnosti životne zaiednice jesu kolebania brojnosti jedinki, t.i. gustina populacije pojedinih vrsta 'oje ulaze u njen sastav. Definiciia zajednice sadrži poiam broja jedinki svake vrste koje je čine, pojam kvantiteta. Ali je tai pojam izrazito dinamičan. Blagodareći ogromnoi stvaralačkoj moći žive materije koja se pre svega ogleda u razmnožavanju, svaka vrsta živih bića bila bi u stanju da za duže ili kraće vreme prekrili celu površinu zemlje, — Ovo razume se pod inače neostvarljivom pretpostavkom da se celokupno potomstvo jednog početnog roditeliskog para održi u životu. Ukupno potomstvo jedne jedine, mikroskopski male infuzorije, pretstavlialo bi, posle jedva sedam godina, organsku masu deset hiliada puta veću od zemljine kugle. Jedna jedina pantljičara mogla bi dati 200 miliona potomaka već u prvoj generaciji, a za slona koji se inače odlikuje vrlo malom plodnošću, još Darwin je sračunao da bi se od početnog roditeljskog para za 500 godina moglo dlobiti 15 miliona potomaka.