Naša stvarnost

GERASIM POPOVIĆ POSTAJE KALFA'

U kući Silvija Jovanovića nije bilo kućne posluge: firma je držala redovno šest do osam šegrta. Sve poslove su svršavali dečaci sami. Jedino je kuvarica bila plaćeno lice u kući. Pored ostaloga njena ie dužnost bila da izmišlja i nalazi posla, da deca ne bi slučajno besposlena sedela.

Leti se ustajalo u četiri sata, zimi, u pet. Ni minut ranije, ni minut docnije. Silvije je već dugo godina patio od nesanice. Legao ie rano, da se osvetljenje ne troši uzalud, a već u samo svitanje prevrtao se sa boka na bok, i čekao da svane, i da se posluga, šegrti i kuvarica dignu. U susednoj postelji disala je duboko gospodia Ana. Stari bi rado razgovarao i najradije bi probudio Anu, da se malo porazgovaraju. Ima toliko briga.i poslova u kući. Kad bi sa njom taj teret podelio, bilo bi mnogo lakše. Ali se on nije usudjivao da Anu budi. Spavala ie tako slatko i tako andjeoski, da je trebalo imati djavolsko srce u tako rane sate buditi je.

Na noćnom stolu, kraj same glave Silvijeve kucao je stari budilnik. I u nedostatku druge razonode Silvije se zabavliao sa njim: budno ie pratio svaki njegov pokret, svalki kucani, njegovo zaletanje i zadržavanje, kad poleti kao brzi voz, pa onda stane da lakša sa kucanjem, misliš, sad će zastati, pa odmah naglo zakuca mu srce, kao da se samrtnik probudio. Silvije je mnogo voleo budilnik i u ovim ranim besanim časovima, on mu je bio velika razbibriga.

Naročito ije zadovolistvo bilo tek onda, kada se kazaljka bližila četvrtom ili petom satu. Stari je sa toliko iščekivanja pratio kretanje kazaljke, da je to prelazilo u pravo sladostrašće. — Sad će . . . sad će! .. . — šapulao iz u sebi i srce mu je tuklo kao da je imao ljubavnu scenu na pozornici. A kada bi staro zvono muhklo i svečano zazvonilo i čuo se čak na "ulici, on se uvek trzao i smešio se, kao da je opet ponovo doživeo nešto slatko i prijatno.

Ustajao je iz kreveta, ogrtao je šali kaput i prilazio rafu u kome je visila debela palica. Šegrtska soba bila je sasyim tačno pod njegovom spavaćom i on je udarajući štapom u patos produžavao rad svoga budilnika: nastavio je da budi i da diže iz postelje.

t iz rukopisa romana „En gro”.