Naša stvarnost

UMETNIČKA HRONIKA 101

{Setimo se linčovanja Crnaca.) Lang je to dovoljno podvukao i zato mu se ne može pripisati neka mržnja prema masi uopšte i favorizacija pojedinca: firerstvo. Učmala varošica živi pod jarmom straha od „kidnapera”. Panika se širi nevidljivim kanalima „poverljivog” prepričavanja koji vode kroz pijacu, berbernice, modne salone i kafane. Atmosferu tog prepričavanja dao je Lang u banalnom stilu.

Filmska radnja, sem toga, obiluje naivnostima. Ni najdobronamerniji gledalac ne može da poveruje da je Džo, žrtva masovne furije, mogao da ostane živ i zdrav posle svega onoga štc ga je snašlo.

Kraj filma je sav u plačevnom milosrdju, za razliku od zdravog i naprednog humanizma pod čijim vidom Lang uzaludno hoće da nam ga

prokrijumčari.

VELIKA LJUBAV BETOVENA

Tvorac ovo filma, Abel Gans, okomljuje se samo na istorijske i umetničke veličine kao što su Napoleon i Betoven, ili na anegdote kalibra „iMraj sveta”, „Točak” (života) itd.

· „Velika ljubav Betovena” prestavlja preko tri hiljade metara ilmske pantljike pune kojekakvih granđomanskih pretenzija, uzaludne, uprazno utrošene energije i rdjavog ukusa. Izdvaja se jedino scena kada Betoven gluvi. Isto ono nelagodno zujanje i brujanje u Betovenovim ušima obuzima i nas, gledaoce filma, da bi se postepeno prekrilo zvucima meloddiije, a zatim, sasvim iznenadno, naglim povraćajem u nemi film, i mi gledaoci, ogluvimo zajedno sa genijalnim muzičarem.

Fotrografske metode kojima se Gans služi u zadocnjenju su za čitavih petnaest godina. Utrošeno je zbilla mnogo vremena i jalovog truda da se izvedu sve one fotomonfiaže, svi oni svetlosni efekti, superpozicije slika, itd.

Citiramo reči filmskog hroničara pariskog nedeljnog lista „Vendredi”:

„Jednoi svojoj pesmi napisao je Viktor Igo ovaj epitaf: „Zabranjeno je komponovafi muziku za ove stihove”. — Rekao bih, pomišljajući na Befovenovu muziku: „Zabranjeno je snimiti fim za ovu muziku”.

PORT-ARTUR

Kada jedan oficir u ratu dozna da mu je žena špijunka i kada neprijatelisko zrno baš nikako neće da ga pogodi, onda mu ne ostaje ništa drugo nego da spasava izrešetane pukovske zastave. Ali kada ni zastave ne mogu više da se spasu, onda mu ostaje još samo to da ih baci u more. "To nam prikazuje ovaj film. Ruski oficir u rusko-japanskom ratu smislio je, sem toga, još i jednu specijalnu ceremoniju za ovaj svečani čin. Zastave su pažljivo i sa puno pijeteta poredjane u jednu kabinu ratne ladje, odmah ispod pravoslavne ikone pred kojom gori kandilo. Ladja, pogodjena neprijateliskim torpedom, polako tone. Voda se postepeno penje, i, u trenutku kađa gasi plamen kandila, preliva se preko olicirove glave, ali i preko glave njegove žene, koja je takodje tu, u zagrljaju muža, pored zastava, jer se naknadno ustanovilo da ona nije Špijunka, nego samo dobra sestra jednog nevaljaiog Japanca.