Naša stvarnost

LJUDI — DOGAĐAJI — KNJIGE 105

GOSPOĐA SEKULIĆ I SIROMAŠTVO

Gdja Isidora Sekulić bila je, jedno vreme, redovan saradnik Književne strane „Politike”. Niko ne može odreći gdji Sekulić kvalifikacije za taj rad, niti poreći da je ona, po svojoj spremi i kulturi, pozvana da daje ton književnoj strani najvećeg dnevnika u Jugoslaviji. Ali upravo zato što poznajemo i priznajemo vanredne odlike gdje Sekulić, ne ustručavamo se da ukažemo na negativne momente, i na granice opravdanja, tog njenog rada.

Prikazujući roman koji je dobio ovogodišnju Goncourt-ovu nagradu, gdja Sekulić, na jednom mestu, prebacuje njegovom piscu što suviše govori o ljudima, a nedovolino o prirodi. To je jedna koncepcija romana sa kojom će se teško ko moći složiti, ali koja, ostajući karakterističan simptom, ni au kom slučaju ne može da diskvalifikuje čitav radđ gdje Sekulić. Ali kada ona ide i daHe u istom pravcu, i hoće prirođu zajedno sa liudima da već sada uputi na nebo, kada u svom članku o siromaštvu, sa pretenzijama eseja, žrtvuje ljudska bića od krvi i od mesa bestelesnoi, maglovitoj večnosti iđeje, kac da subjekti siromaštva nisu ljudi na zemlji, već ideje na nebu, moramo je upozoriti da je za ovakvo postavljanje stvari, koje se liču svih nas, ona, kao kulturni radnik, odgovorna.

Gdja SekuhHć nam saopštava svoja razmišljanja o biti siromaštva, zaboravljajući da je značenje siromaštva biti siromašan. To je razmišljanje košta samo jedne igre misli. Mi smo, medjutim, i pored priznania načela slobode umetničkog stvaranja,* prilično neprijatno iznenadjeni što ie kao povod i predmet toj neođgovornoj igri poslužila realna i svakodnevna beđa miliona ljudi. Zasenuta lepotcm pojma siromaštva an sicB, gdja Sekulić ne viđi pojedine žive ljude, sirotinju. A bilo bi dovolino da menja oblike izraza biti skromašan, pa da uvidi da se u prošlom, sadašnjem, pa eventualno i u budućem vremenu, kako u potvrdnom tako i u odrečnom vidu, glago}] menja uz lične zamenice.

Nepojmljivo nam ie šta je gdju Sekulić moglo pobuditi da svoju oselljivosi, „istananu” tokom života pod specialnim uslovima, pristane da uputi na poricanjie tudieg bola i tudjeg života — jer je ovai tudji život gdja Sekulić toliko oplemenila i oduhovila, đa mu očigledno nije dala mesta na zemlji. Sentimentalnost gdje Sekulić ie ovog puta posudila svoje estetske sudove onima koji ih. teško mogu imati, naročito o cvoj „temi”. Ona bi htela da bude projekcija njihove estetike izvan njih; njih za koje misao gdje Sekulić ipak nije toliko spiritualizirana da ih, bar svojim otsevima, ne bi mogla bolno pogoditi. Posvećujući im svoju misao, ona misli da im poklanja svoje srce, daruje svoju osećajnost, jer ume da oseti lepotu njihovih prnja. Ali joj oni za to neće reći hvala, i imaće pravo, jer je o toj „temi” njihovo iskustvo beskraino dublje i sudbonosnije proživljeno od misli gdie Sekulić.

Ono čega gdja Sekulić verovatno nije svesna, današnje objektivne uloge ovakvog rada, toga su sigurno svesne „Studentske novine” koje su gdin Sekulić kao književnicu „otkrile” i pohvalile baš posle ovog članka

* Ovaj bi pokušaj, osim loga bio isuszetno proziran i naročilo svirep oblik otelotrorenja i primene načela E'arf pour Part.