Naša stvarnost

| ||

|

106 NAŠA STVARNOST

o siromaštvu. Verujemo da je gdja Sekulić danas na pragu saznanja da se lepota ne može kalemiti na žrtve bez njihove aktivne saradnje; ako je

uopšte ima, da je moraju zajednički izgradjivati „bednik” i književnik. Vremena su ozbiljna. A od Franje Asiškog do današnjeg nevolinog prosjaka, kao i do gdje Sekulić, daleko je. Ljudi još uvek ne biraju svoje uslove života, kao što pojedini književnik može da bira svoje teme, i ne oslobadjaju se svoje bede onako lako kao što se umetnik oslobadja demona inspiracije kada je umetnički uobliči i objavi. Oni pristaju, najzad, da misao gdje Sekulić, ako to zaslužuje, bude večna, ali rade koliko gođ mogu, još dok su na zemlji i prolazna bića, da siromaštvo ne bude večno.

Oni očekuju od gdje Sekulić da im pomogne u njihovim nastojanjima. K. K.

„JURIŠ U VASIONU”

Nije li čudno opevati epopeju osvajanja vazduha, epopeju čovekovog leta u nebo, u doba kada se na mnogim delovima zemlje vode krvave borbe ideja i sila, kad iz dana u dan novine javljaju O novim hiljadama leševa koji pokrivaju pojedine komadiće zemlje kao rezultat pohoda mehaničkih ptica gradjenih čovečjom rukom? Nije li bekstvo iz današnje dramatične stvarnosti opisivati juriš u vasionu, kad oko nas jurišaju u otsuđnom naletu suprotne istorijske i društvene snage u čijem okršaju se rešava budućnost čovečanstva?

To pitanje je umesno dok čovek pročita samo naslov ove knjige.

To pitanje otpada kao neumesno, čim čovek prelista prve stranice ove knjige, koja ie majstorsko delo savesnog rada, erudicije, duboke humanosti i pesničke inspiracije.

U pesnički inspirisanoj prvoj glavi: „Pcziv na veliki let” Merin nam kazuje zašto nas poziva na let u vasionu. U nekoliko linija ocrtava nam večnu fežnju čovekovu da se izdigne iznad svojih granica i okova na zemlji, skicira onu mnogohiljadugodišniu herojsku borbu čoveka za savladjivanje ,nemogućega”, za saznanje i osvajanje sveta, i kaže: „Ne znamo gde počinje nemoguće. Danas nas put vodi u nebo. Ne da bi napustili zemlju, već da bi joj bili bliski, da bi ioj upoznali lice, da bi je OSVOjili... Samo ove zemlje radi dostojan je put u nebo...”

Pitanje koje se .nama nametnulo, o tome kakve su blagodeti čovečanstva od osvajanja vazduha i mehaničkih ptica nad zemljom, nametnulo se i Merinu. „Kažu: gas koji hukteća mašina šalje zemlji ne služi za osvetljenje. Smrt sa plavim krstom, sa zelenim krstom, iz fosfornih bombi, smrt bez imena, iz neba čovekovog — gora je od groma božjeg. — Kažu: osvajanjem neba narode ne čeka drugo sem novi tereti. Sada pored mašine smrti na kopnu i na vodi moraju da plaćaju i čelikom okovane ptice koje im ugrožavaju i sopstvene živote... Kakvu korist ima čovek koji podnosi terete, od eksploatacije džungle, od preletanja Arktika? . .. Na takva i slična pitanja, Merin odgovara u odbranu tehnike i odbranu večite težnje čovekove za višim: „Ne, neće biti potrebe za razbijanjem letećih mašna, za uništavanjem motornih vozila, za napuštanjem hemije, za ukidanjem železa, za gašenjem poslednjeg požara. Tek u ruci čoveka orudje dobija svoj smisao: izgradjivati ili razarati... Moramo da savlada me