Naša stvarnost

LJUDI — DOGAĐAJI — KNJIGE 107

haos, da zbrišemo neznanje, da iskorenimo silu. Krmilom mora da upravlja razum.”

Pierre Merin je već mnogim hiljadama čitalaca francuskih, čeških i nemačkih časopisa izvan Rajha poznat po svojim savesno prostudiranim i sjajno pisanim esejima o problemima kulture i kulturnog nasledja, o karakterističnim likovima dramatičnih epoha u istoriji (na primer o Tomasu Moru, tvorcu romana O jednom boljem društvu, „Utopiji”, koji je pre četiri i po veka završio život kao mučenik nauke i napretka, da bi prošle godine bio zvanično prcglašen svecem anglikanske crkve). Njegove tople i žive potrete Romaina Rollanda i Maksima Gorkog čitali su i naši čitaoci.

U ovoj knjizi, „Juriš u vasionu”, koja je izišla najpre na našem jeziku a posle nemačkog izdanja (u Beču) izlazi na više jezika, Merin pristupa krugu problema van njegovog uobičajenog: domena. No ma da je velik deo knjige posvećen razvitku moderne avijacije sa svim neuspelim pokušajima i žrtvama, i u njoj se oseća duh kome su dragoceni svi duhovni napori čovečanstva i sve prave kulturne tekovine, i dok pratimo autora u „vremenskoj mašin” kroz istoriju čovekovog leta od prvih mitskih snova čoveka do osvajanja stratosfere, on nas za vreme te uzbudljive vcžnje zanima upoznavanjem duhovnih napora mnogih ljudskih generacija, pretstavljanjem onih spomenika ljudskog prometejstva nad kojima letimo prostorno i vremenski. Teško je nabrojati šta je sve dotaknuto u ovoj „feportaži kroz istoriju čovečjeg leta”, jer pojedina poglavlja, čak pojedini pasusi, jezgra čitavih studija, upravo razapinju harmoničnu konstrukciju ove knjige, koja je plod napornog rada po bibliotekama i arhivima, dugog proučavanja tehničkih knjiga i udžbenika, prožeta jednim jasnim metodom posmatranja, ustvari poetsko delo koje čovek uvek nanovo može da lista.

U „arhajskoi vožnji” autor nas vodi daleko u praistori|u čoveka. Shvatamo motive čovekove težnje da se i on vine u vazduh kao one ptice koje posmatra. Kroz mite i legende Vavilonaca, Jelina, Jevreja, Germana, Indjana i Indijanaca pratimo prve ljude u njihovim željenim letovima u nebo, u kojma se ofkrivaju dragoceni podaci o duši čoveka primitivnih društava i starih naroda. Pratimo kako se vekovima mešaju mifi i primitivni eksperimenti, vidimo kako još u doba egzaktnih eksperimenata iskrsavaju kao aveti mrtvih stare fantazije i legende, i kako koren eksperimenata često dosiže daleko u polumrak legende. Vidimo kako propadaju pronalasci za koje još nisu sazrele proizvodne snage društva, i kako društvene potrebe ubrzavaju naučni eksperimenat i dočaravaju rezultat. Vidimo kako heroizam iz doba kada su smeli sanjari skakali u prostor naoružani samo uverenjem i željom, ne iščezava ni u doba hladnih matematičkih i fizičkih proračuna. Vidimo prve tragčne, pa i tragikomične korake modđernog letenja mašinama koje vše ne liče na naivne slike ptica, vidimo kako ie inercija i konzervativnost društvena pokušavala da zaustavlja napredak, čak i u ime nauke, i kako je napredak pobedjivao, čak i po cenu martirstva u raznim vidovima prema raznim istorijskim epohama. U jednom poglevlju Merin nam dočarava vanredno dobro okarakterisani lik Leonarda da Vinčia, prvog modernog slikara kod kojega je znanje već jače od naivne vere, i prvog modernog naučenjaka kojega težnja za saznanjem vodi u prostore neba, a kojemu proizvodne snage i društveni odnosi toga doba