Naša stvarnost

SAVREMENA SEĆANJA

Pruga Hamburg—Bagdad

Davno su već bila prošla ona vremena, kada je Bismarck bio izjavio da su kosti ijednog pomeranskog grenadira isuviše dragocene da bi zbog iednog sukoba oko Dardanela trunule daleko od domovine. Već poslednjih godina Bismarckova: režima nastala je nemačka ekspanzija prema Bliskom Istoku. Nemačka banka stekla ie u to vreme koncesije u Turskoj, i u prvim godinama Wilhelmove vladavine neprestano je rastao nemački izvoz kapitala i robe na Balkan i u Tursku. Kada je Wilhelm II 1898 poduzeo svoje drugo putovanje po Istoku i kađa je u Damasku uputio celom Islamu izazivački poziv, pregovarali su nemački bankari u Carigradu o gradnji jedne velike železničke pruge koja bi imala da spoji Egeisko more sa Persijiskim zalivom, a koja ie ušla u istoriju pod imenom „bagdadska železnica.” Wilhelm II govorio je presrećan o „Mojoi železnici”, a laskavci njegove okoline nazivali su ovai projekat „Železnica Njegovog veličanstva”. Projekat jie izveden uprkos svim manevrima engleske i francuske konkurencije. Nemački novci odlazili su u Malu Aziju, izradiivani su planovi sporednih pruga, eksploatisani su rudnici, podizane brane za navodniavanje, pšenica i zob izvozile su se u Nemačku, nemački oficiri stupali su u tursku vojsku kao instruktori, a svirepi „crveni sultan” Abdul Hamid postao je naibolii i najpouzdaniji prijateli Berlina. Trebalo je da se ostvari san o velikom kolonijalnom carstvu na Bliskom Istoku, prizivana je sen cara Friedricha Barbarosse, koji je na turskom tlu izgubio svoj život, a parola „Hamburg—Bagdad” ovladala je političkom debatom, opiiala svesti. Helfferich je, kao direktor Nemačke banke, kontrolisao finansije Turske, a Paul Rohrbach postao je publicistički propagandista ekspanzije Kaizerove Nemačke. Pruga Hamburg —Bagdad vodila je preko Praga—Beča—Beograda—dofijeCarigrada, vodila kroz savezničku Austro-Ugarsku i napuštala na savskom mostu kod Beograda prijatelisko tlo. Već odavna ie Nemačka napustila dogmu o neminovnom raspadu Turske i usprotivila se svim planovima u pogledu raspodele nasledstva „bolesnog čoveka” na Bosforu. Nemačka je podupirala ugnjetavanje hrišćanskih naroda na evropskom ilu unutar Turske i u saglasnosti sa Bečom i Budimpeštom sprečavala balkanske države u njihovom slobodnom razvitku, držeši ih u klieštima, čije su poluge bile Troina Monarhija i Turska.