Naša stvarnost

U MARGINALIJAMA

'Književna nevolja. — Petar Mitropan došao ie iz Rusije da bi stvorio južno-srbijansku književnost, koju tamo oko Vardara, nijesu mogli da stvore tako lako kao produkciju opijuma pomoću lombardnih zajmova. P. Mitropan zato izdaje časopis „Južni pregled”. U tom „pregledu” on štampa pripovijetke jednog Šapčanina, pjesme nekakvog Topličanina, zatim članke o Marku Kraljeviću, Andjelku Krstiću, Lazaru Ličenoskom i ostalim južnosrbijanskim znamenitostima. Tako Mitropan stvara ono što i treba da stvori — južnosrbijansku književnost. Tako on stvara dakle južnosrbijanske pripoviiedače, pjesnike i natčnike. Odgaja ih kao kuniće. Ti pitomi kunići, to su dakle njegovi diaci. Kakve on djake #oli, to znamo po tome što znamo kakve volove voli, a kakve volove on voli to znamo otuda što znamo kakve djake voli: diake poslušne kao volove, a volove poslušne kao djake!

Ja imam dva vola. Oni su tako slični: blistavih rogova, zelene dlake ko da su blizanci. Oni su mnogim poslovima vični i poslušni su kao dobrj djaci... (J. Pregled, br. 10/936)

Posao P. Mitropana neki mladi ljudi u Skoplju nazvali su „Kknjževnom nevoljom.” Mi se uglavnom slažemo sa tim mladim ljudima. Samo, ti mladi ljudi misle da Mitropan stvara književnu nevolju fime, što neće da štampa te mlade ljude. Mi medjutim mislimo da je skopska „knjževna ntevolia” u tome, što o književnosti i u ime nje govore ljudi za koje je „ne-

volia” to što Petar Mitropan neće da |.

ih štampa u svom „Južnom pregledu”, koji je njegov isto onoliko koliko je ofici|jelni akt u nekom nadleštvu svojina činovnika koji ga piše! Ta nevolia je još i u tome, što mladi

83

ljudi, pozvani da tu govofe, ne mogu doći do riječi, pa da svojom me{lom počiste sve književne kuleraše i nevoljnike.

Igraj, igraj, medvjede! Imam čast da vam prikažem crnogorsku feljtonističku trupu Trifuna i Mitra Djukića, Dušana Djurovića, Dragiše Boričića, Mila „Vasovića i drugova. Trupa je već duže vremena u Beogradu i otsjela je u stražnjim prostorijama dviju beogradskih redakcija. Trupa je preko ljeta pravila ferijalnu ekspediciju u Crnu Goru i tamo ulovila interesantan primjerak „serdara”, kojega već prikazuje i kojega će i dalje prikazivati poštovanoi publici.

Sastavljajući najinteresantnije rečenice koje su vrli i hrabri članovi trupe napisali o svome egzemplaru, ča= stim se prikazati vam „kako je taj egzemplar ulovljen, kako izgleda, ka- · ko govori, šta misli i želi... itd. Kratki prikaz umjesto svake preporuke i nesavjesne reklame. Onda, izvolite poštovani!

Primjerak „serdara” uhvaćen je na putu koji vodi izmedju „visokih, divljih i surovih dinarskih planina”. „Još od svanuća ftakao se lakac, pa nekako spretno i srdito odmahuje okomitim raskršćem da mu duga u struku prekinuta senka bacala vrhom kao ljutom žaokom, fonula ugibima oble zakose i opet nicala gruba i hitra kao da se na domaku njegovog teškog hoda javlialo sazvučje neke crne zlosutne arije.” Odjednom, neustrašivi članovi ekspedicije ispali su iz busije i viknuli: Predaj se! Serdar se predao, pošto su mu obećali, da će mu izraditi penziju.

Sada je „Sserdar” tu, tako reći iza zavjese. Eh, samo da se zavjesa digne pa da ga vidite — čudo nevidjeno! „Visok je kao jablan, divalj kao narav gladne godine”, njegove „oči seju nemirno „polomljene poglede”,

6*