Naša stvarnost

UMETNIČKA HRONIKA - _ 9

opredeljenja za socijalni motiv. ] to nije ništa čudnovato. Vaspitani da samo artistički opserviraju i osećaju spoljni svet, bilo da to vaspitanje potiče iz akademija u kojima su studirali ili iz umetničkog života u kome su učestvovali, umetnicima nije lako da se snadju pred činjenicama koje zahtevaju u svome tumačenju istorijsko-moralno-socijološki postupak. Artistički aparat (sam po sebi) u takvom slučaju pokazuje se kao nedovoljan; da bi mogao stupiti u dejstvo potrebno ie da umetnik proširi svoje sposobnosti opažanja i umetničkog zakliučivanja, proučavanjem života liudi i sa drugih strana. Istorija, socijologija, ekonomija i politika postaju neophodne tačke oslonca artističkog aparata. Ali to ioš nije sve. Neophodno i nužno postavlja se pitanje istoriiski opravdane pristrasnosti, pristrasnosti koja deli život ljudi na niegovu prošlost i budućnost. A i sama ta pristrasnost ima svoju prošlost, sadašnjost i budućnost. Posmatrana sa te tačke, Zlamalikova platna više su prošlost nego sadašnjost. Ali ne samo to. Njegova platna i po duhu svoje likovnosti bliža su prošlosti, ili su samo njoi bliska. Zlamalik nije {oš prevalio onai put u svome likovnom razvoju, makar samo 1 intelektualno, koji bi ga već sam po sebi (jednim delom) stavio u današnjicu. Njegova likovnost sentimentalnog je karaktera i spada u takozvani „intimni stil” predmodernističke epohe, (on se uostalom uveliko praktikovao ioš 1914 god. u mnogim zemljama) kojia je likovno eksperimentalna i autisentimentalna. Tako, zahvaljujući svome likovnom sentimentalizmu na jednoi strani, a otsustvu aktuelne forme istorijisko-moralne pristrasnosti na drugoi strani, Zlamalik ie, izuzev njegove težnje, nezavisno od svoje volje, izvan savremenosti. Razume se, da za jednog mladog umetnika koji je tek iuče izišao iz akademije, to nije ništa tragično i neprebrodljivo. Za godinu-dve, možda će prizori bede na platnima Zlamalikovim progovoriti ne kroz bespomoćnost i napuštenost, već kroz veru u boliu budućnost. Lukić Šana izložila ie četiri ulja malih formata. I ona pokušava da obradjuje socijalni motiv. Njene sličice govore o izvesnom artističkom rafinmanu. Posmatrana kao umetnička dela, njene slike su lepa i fina ilustracila. Po svome prosede-u one su jedan trik (ulie na papiru — grebanje, frotiranje), a po svome doživliaju reprodukcija utisaka stečenih gledaniem umetničkih dela. Grotesknost i izopačenost njenih ličnosti ne potiču iz opažanja neposrednog života, već iz konstrukcije i likova negde već ostvarenih. Pa ipak, iza toga krije se ijedna lična nota, jedan autentičan životni stav. Pitanje je samo kako da se on stvarno umetnnički donese. — Usvajaniem pravilne metode umetničkog oblikovania stvarnosti, možda bi Lukićeva uspela da dodie do dubljih realizacija. Ali već danas, ako njenim slikama ne treba pripisivati neke naročite pretenzije, ako ih shvatimo kao umetničku ilustraciju, one su jedan lep rezultat. ____Levi Josip izložio je tri platna. Sa jednim entuzijazmom: čoveka koji počinje da ulazi u iedan svet, Levi, u isto vreme: