Naša stvarnost

UMETNIČčKA HRONIKA 93.

mrtvim prirodama Šeremet se pretežno zadovoljava kolorističkim konstatacijama predmeta, studiiom i prikuplianjem mate_ rijala, bez obzira na zakone slike, njene unutrašnje arhitekture i harmonije. Te mrtve prirode mogu se, dakle, razumeti samo kao prelaženje jedne gradie, kao jedna vežba, čije krainje rezultate treba očekivati na drugim platnima. U svojoj slici „Akt”, koja nosi u sebi kvalitete njegovih mrtvih priroda, Šeremet nastupa sa više pretenzija. Tu je problem organizacije slike postavljen na, prvo mesto, i to izbija iz svakog podatka slike. 1 ovde, kao i u mrtvim prirodama, Šeremet, boreći se sa reprodukovanjem predmeta, ali još više boje, malo preteruje u islikavanju, što čitavom utisku koji slika ostavlia na gledaoca daje karakter nedovoline brzine. Medjutim, u peizažu, Šeremet dolazi do svog najefikasnijeg izražaia. Prostor, koji u pejzažu postaje jako uočliiv, a koji razvija kod posmatrača snažne duševne pokrete, omogućio je Šeremetu više brzine i lepše realizacije. Tu, u pejzažu, Šeremet uspeva da prevazidie sebe iz SVOih mrtvih priroda i kompozicija, ostvarujući i jedan viši presek artističkog doživljaja, što je i cili njegovog slikarstva.

Tomić Mihajlo izložio |e četiri skulpture. Medjiu našim vajarima opšte, Tomić zauzima iedno od najlepših mesta, iako još nile dao neka definitivna dela. U prvoi fazi svoga nastupanja, Tomić se afirmirao kao mlad skulptor koji ima neposredan · plastički osećai, ali kao skulptor koji se isuviše podaie iednom automatskom plasticizmu. Posle svojih ponovnih studija u Parizu, Tomić počinje da korigira sebe postavljajući sebi kao cili studiju objektivnih oblika, oblika liudskog tela. Iz te niegove faze mi smo imali prilike da vidimo nekoliko skulptura na Prolećnim i Jesenjim izložbama. One su redovno, svojom ozbilinošću i produblienošću, otskakale od ostale plastike na tim izložbama. Dok ie gotovo sva ostala plastika na tim izložbama (izuzetak čini samo Daroslava Vijorović), bila ponavljanje onoga što su njihovi autori ranije već dali, Tomićeva plastika nosila ie karakter stalnog istraživanja. Tako i na ovoj izložbi, Tomić nastupa sa istim osobinama. Niegova studija „Cigančica”, pretstavlia zaista jedno lepo i značaino delo naše savremene plastike. To ie studija višeg stila. Odatle, pa do potpunog umetničkog dela treba samo jedan korak. Medjutim, Tomić se još uvek uzdržava od toga. Ono što je značaino u njegovoi plastici {este to, da on plastički shavta čitavu formu, a ne samo njenu liusku. Ali Tomić ima i svojih nedostataka. Jedan od tih nedostataka ieste otsutstvo sigurne Ronstrukcije. Veza izmediu pojedinih forama i delova tela — ekstremiteti, glava i trup — njegovih figura, niie dovolino precizna. Izvesna konfuzila postoji. Radi se dakle, o crtežu, o konstrukciji, o unutrašnjem planu sa koga forme polaze, kao zgrada sa svojih temelja. Pri tome, ne radi se o jednom crtežu kao senzibilno-intelektualnom uglu pod kojim se forme seku i razilaze, već o njegovoj korekhturi, o ispravljanju njegove logike. — Kakvu će pri--