Naša stvarnost

O SIMI FANDUROVIĆU 129

koji pretenduju na mesta književnih sudija i koji su golovi primifi makakvo pisanje, samo ako nađu da pisac deli njihovu fronfašku ideologiju ili stav, Da i najlepša i najispravnija ideologija sama po sebi ne doprinosi ni najmanje vrednosti jedne pesme ili književnoga dela, ... io je islo foliko jasno kao

što je jasno...” ifd.

U socijalnoj književnosti, kojoj je S. P. uputio ove riječi, zaista nema | ljudi koji pretenduju na ma kakva mjesta, najmanje na mjesta sudija „koji su | golovi primili makakvo pisanje, samo ako nađu da pisac deli njihovu \

frontašku ideologiju ili stav”. Samo književno pisanu socijalnu književnost socijalni književnici primaju za socijalnu književnost („književno” znači: majslorstvo sltečeno iz kritfičkog zavlađivanja dosadašnjim književnim majsforstvom i iz prakse sivaranja nove kulture). Red bi bio, međutim, kada se već radi o kulturnom redu, da ljudi kriva shvatanja nekih pojava, ne pripisuju za svojstva fim pojavama.

Ne smaframo da ideologija sama po sebi može da čini jedno umjefničko djelo umjeflničkim djelom, ali mislimo da može da doprinese sveopštoj vrijednosti umjelničkog djela (zar bi se S. P. dopale jednako dvije pjesme, koje bi, prefpostavimo što je nemoguće i pretpostaviti, bile napisane jednakom umjefničkom snagom — obije bi govorile o lomači knjiga — jedna, samo, sa hvalom fe lomače, druga sa osudom?). Ideologija, pak, ako je „najlepša i najispravnija”, ne uništava slobodu umjefničkog sfvaranja, nego je, ukoliko to zavisi samo od nje, oslvaruje. Zar je uništenje slobode umjefničkog stvaranja fo, ako jedna ideologija, jedan „anficipirani stav prema drušivu i živofu”, omogući umjefniku da pravilno shvati svijet u kojem živi i da se fime oslobodi od feške more nepoimanja slvari, koja sputava sve sfvaralačke snage? Sloboda se ne sastoji u fome da nama „gospodari onaj predmet kojim bi frebalo” da mi „gospodarimo”! Onemogućavanje slobode da čovjek „bude svoj i da se pokazuje onakav kakav jeste” nije, dakle, ondje gdje ga vidi S. P., nego na drugoj sfrani. Trebalo bi da se S. P., zajedno sa nama suprošslavi toj strani, a ne nama!

S. P. ne postupa demokratski niti po pitanju: da li čovjek ima pravo da onome „svoj” dadne svoju sadržinu. Za vrijeme ausfriske okupacije „anficipirani slav” bio je: borba za slobodu! S. P. je fada pjevao svoju poznafu pjesmu Beogradu („Olkada fe nisam video, moj grade..."). Ta pjesma, iako nima” „anlicip. stav”, ili baš zafo što ima jedan pravilan stav, topla je, iskrena i dobra pjesma. Mi nikad ne bi rekli da fa pjesma ne valja, jer pjesnik nije bio „svoj” — on je zaista bio i svoj i narodni! Ali, zašfo S. P. nama ne dozvoljava da budemo svoji? Zar se sadržaj toga „bifi svoj”, sadržaj unutarnjeg čovjekovog doživljavanja, čovjekove želje, zanos, mržnja, zar se sve fo ne mijenja? Da li bi S. P. danas, kada nema Ausfrijanaca u Beogradu, mogao napisafi onu pjesmu o okupiranom Beogradu? S. P., dakle, „biti svoj” shvata bifi svoj onako kako je on bio, osjećati ono štfo je on (ili bolje, njegova bliža „društvena sredina”) osjećao! Ali, zašfo jedna pjesma o hljebu i slobodi ne može bili nečiji unufarnji, infimni, svoj sadržaj, nečija „unufrašnja istina svojih ulisaka i svojeg srca” (da li zafo, što lo nije „unufrašnja isfina” o Beogradu). Ako je neko za slobodu umjefničkog slvaranja, on mora biti i za slobodu umjefničkog doživljavanja (čega, kako) i ne može odbacili tuđe doživljaje, i proglasiti ih lažnim i nedoživljenim zato, šfo nijesu istovjetni sa njegovim

o.