Naša stvarnost

40 MARKO RISTIĆ

joj mlitavoj i vanvremenskoj nepomičnosti. Ona su toliko neodredljiva i foliko večna da upravo i ne postoje. G. Gavela doslovno kaže: „A koje su fo lepe i uspele pesme uopšte, koji su elemenfi njihove lepofe, nemogućno je reći, ako se želi reći određeno i poflpuno. Moći to reći značilo bi skoro: moći propisakti pravila za pisanje dobrih pesama”. On dakle ne može da nam kaže koje su pesme lepe, ali to može, svojim izborom, da nam pokaže. On o Lepoli govori fajanstveno i familijarno, kao o nekoj svojoj bogatoj i dremljivoj fefki koja večno živi ali koju je on još za njena života nasledio. On dobro poznaje njene navike, njenu baštu i njen čudotvorni bosiljak, ali neće da nam oda fajnu kako se taj bosiljak sadi. Tu fajnu on čuva za sebe i za oslale posvećenike koje je nadahnula ista mistična Muza bašlovanluka, njegova Telka Lepofa. Da je bosiljak jedina dobra poezija, čije bogougodne vrline ofkupljuju mane savremenog poeštskog korova, to on hoće da nam dokaže na primer ovakvim stihovima:

„Da li još mislim na radosti varave u zaranke iznad mladih žita; ili me sada dočekuju garave, toplije oči — u pismu ona pita.” (Miodrag Stamatović.)

„Ljubavi, druzi, cveće, ptica poj —

gadosti podle! Ja jurim i padam

i slušam, samo frkće konjic moj...” (Radoslav Dragulinović.)

,

„Ali, ne, ne!... Šta je... Sedi, sedi... Mani! Pijan sam, vidiš!... Sve je to koješta...

Sirota deca... Jadni mališani... I gde da nađu oca fako vešfa!...

(Ž. Milićević.)

Ne freba zaboraviti da se g. Gavela, pri izboru pesama, rukovodio famoznim principom da pesma freba da bude „cela lepa”, „uspela u svima svojim delovima i pojedinostima”. „Zato su morali izoslati oni pesnici kod kojih se takvih pesama nije našlo ...” | ne freba zaboraviti ni to, da u ovoj „Antologiji”, „po mišljenju njenog urednika, nema slabijih pesama od onih koje su osfale van »Antologije«.” Iz čega sasvim logično proizlazi da su sve pesme svih onih pesnika od kojih nijedna pesma nije zaslužila pristupa u ovaj svefi hram infegralne i neprolazne Lepole, da su sve fe pesme slabije od svih pesama koje su ušle u „Antologiju”, slabije od svake od. ovih pesama ponaosob, i slabije, recimo, i od gorenavedenih „uspelih delova i pojedinosti”. To znači da se, na primer, u celokupnom pesničkom delu Miroslava Krleže (sa izuzetkom od dve pesme koje su dobile g. Gavelin blagonakloni imprimafur), ili Augusta Cesarca, ili Stanislava Vi-