Naša stvarnost

58 DANAŠNJICA

Sivarna veličina Šaldina bila je baš u fome što se nije zaparložio na sfanovišlu generacija devedesefih godina, s kojima je ušao u živof, već se razvijao neprestano dalje, iako mu se za fo uvek nanovo prigovarlo „kokekhiranje s mladima”. Šalda je međulim umeo da izvojuje „pravo na razvilak, pravo na bolje saznanje” i da se, kao niko od starijih pisaca približio mladoj generaciji. Govorilo se često: po cenu usfupaka mladima. Uzrok tog približavanja nalazio se međufim u poverenju koje je Šalda pokazivao prema fežnjama mladih pesnika kod nas koje je umeo da shvafi i da opravda. To će nam bili jasno ako pogledamo pod kakvim okolnostima je izašla Šaldiina* „Najmlađa češka poezija”, g. 1928. Gro ondašnje češke kritike interesovao se onda sijasetom mladih i najmlađih pojava i imena i, ako je ko hfeo da se obavesli kojim pravcem ide razvoj nove poezije, bio je bespomoćan. Šalda međuhim, opipao je sa sigurnošću u gomili debitanata koju su izdali po dve-iri knjižice, Volkera, Horu, Sajferfa, Nezvala, Bibla, Zavadu i Halasa, koji su danas ostali jedini prefstavnici poslerafne generacije u poeziji sa sfvarnim nivoom. Ovde je doslovno, kako kaže u predgovoru, Šalda rizikovao svoju kritičarsku repulaciju — ali je svoju opkladu dobio zato što je uistinu razaznao čega je u kome bilo ili nije bilo. Tako je postao neposredni kritičar mlade porafne generacije u Češkoj, čije stvaranje je dopunio, i čije zakone je izložio mnogo pula jasnije nego sami kritičari te generacije, koji su bili prezauzeti vojevanjem za nove puleve. Šla je to za mladu generaciju značilo mogu najbolje reći sam iz vlastitog iskusfva. Ostaće mi u sećanju nezaboravan doživljaj, kada sam posle svoje prve kritičarske knjige, koja je dočekana sa podsmehom, sa izlaskom „Najmlađe češke poezije” saznao da se nisam prevario, da je neko ko je daleko manji od Šalde na dobrom pulu, da sivari vidi i procenjuje pravilno. A fo je ujedno! i zajednički doživljaj najmlađe generacije koja je zao ubrzo našla prema Šaldi najfopliji odnos koji se između kritičara i pesnika uopšle može zamisliti.

To međufim nije bila slučajna saglasnos} ili obaveza onih kojima je polaskao svojim priznanjem veliki kritičar. Šalda je zbilja stajao u neposrednoj blizini jezgra poralne generacije svojim nazorima. Selimo se predavanja u kome je procenio „Češku beleirisftiku u prvoj deceniji Republike”. Kako je uspeo da se ofrese svih omiljenih formula, kako se nije plašio da izgovori

* F. H. Šalda, nedavno umrli češki pesnik, romansijer, dramski pisac, literarni kritičar i filozof humanista rodio se 22 decembra 1867 u Libercu. Gimnaziju i prava (a zatim filozofiju) svršio je u Pragu. Razvijao se pod ulficajem Masarika (praktična fiozofija) i Hostfinskog (estetika). Od 1929, bio je profesor modernih zapadnoevropskih literatura na Karlovom univerzitetu u Pragu. Kao književnik počeo je raditi 1885, u časopisu „Lumir”; od 1892 javlja se u „Liferarnim lisfima”, „Rozhledima”, „Našem dobu”, i dr. Godine 1902 preuzima redakciju velikog mesečnika „Volne Smjeri”. U nejednakim razmacima pojaviće se od 1907, na čelu „Novina”, „Češke kulture” (1912—1914), „Tvorbe” (posle rafa) i „Šaldinog zapisnika”. Na visokoj ceni je njegov roman „Lutke i radnici božiji”, naročilo omiljene su knjige njegovih pripovedaka („Život ironični i druge priče”, a ne manju pažnju pobuđuju njegove fri drame (od kojih je jednu — „Dele”— uvrsfilo u svoj fesfivalski program avangardno pozorišle „D 37"). Među najčuvenija njegova oslvarenja dolaze: „Borba za sutrašnjicu (1905) i „Duša i delo” (1913)