Naša stvarnost

ŠALDA | POSLERATNA ČEŠKA LITERATURA ~ 59

ošire reči krilike u oči predrainoj generaciji koja je pred novom državom kako kaže Šalda „izgubila glavu i kapilulirala”. Kako je umeo da joj zameri. kapilulaciju pred silom i da je upozori da je i država ljudska ustanova, koja „mora nepreslano biti kritički popravljana i usavršavana”. Oselio je veoma: dobro onaj zajednički doživljaj koji je delio mladu porafnu generaciju od generacija slarijih: onaj osećaj da nastaje veliki preokret u istoriji koji će poipuno izmenifi izgled sveta i literature. Tako isto bio mu je nepodnošljiv socijalni defelizam predralne generacije, koji je pesnika preivarao u „laudalora femporis presenfis” i stavljao literaturu u službu imućnih slojeva. A na drugoj strani uspeo je da pravilno postavi onaj problem, koji je bio ne samo centralni problem lilerature češke, već i svetskih literatura od Svelskog rala: kakav je udeo čoveka i kakav hreba da bude udeo poezije u fežnji za druživenom renesansom svela. Odbacujući romanličnu veru, da čovek može kakvim čudom ili unutarnjom konfeplacijom ili mađijom pesničkom poslali čudesniji nego šlo je, on je jasno formulisao: „Začaravanje života moguće je poslići samo radom, konsfrukfivnim civilizaforskim radom; ponaučnjavanjem. života pojedinačnog i kolektivnog. A poezija, dodao je, može da učesivuje u lome procesu (lime) što će žeđ za lakvim živolom održavali na živofnom: žarišlu.

Ali osim slvari koje su Šaldu za mladu generaciju vezivale, bilo je i šakvih koje su ih delile. Pre svega nazor na sve} u kome Šalda nikad nije napustio idealističko stanovište. U svom obračunavanju sa prvom decenijom. češke literature, konstatovao je da „skoro sve šlo u našoj mladoj literaturi ima kakvu vrednost poliče iz oblasti bliske maferijalizmu . . . suprofno fome: sve šlo ponavlja, razglaba i kičuje, čini fo u ime idealizma”. A kada ga je jednom njegovo nepodkupljivo saznanje dovelo do ovog zaključka nije mogao izbeći a da sa idealizmom ne obračuna dublje. | zato postavlja pitanje shvalajući makerijalizam i idealizam elički, da li je to etički materijalizam koji ume za svoje uverenje da se žrivuje, a je li to još uvek idealizam, šio se proizvodi na veliko, da bi njegovi proizvođači podizali kuće i vile, iako: je lo nekad kod dedova i pradedova bio idealizam, jer onda nije zidao kuće i vile . . . Kao uvek i ovde je Šalda znao neuslrašivo da izvede zaključke do kraja a fi zaključci doveli su ga u praksi na islo stanovište s najmlađom generacijom.

Mogli bismo da prahimo kako je Šalda sa mladom generacijom uisfinu živeo njenim problemima i iežnjama. Mogli bismo da se selimo sa kakvim poverenjem je s njom proživljavao epohu poetizma i borbu o poeziju. | našli bismo u njegovim posiednjim studijama formulacije koje su ufrle put novom realizmu: tamo gde je konstatovao kao glavnu fežnju u savremenom romanu · sveske literature, upoznavanje sivarnosfi; ili tamo gde je pratio napuštanje subjektivne sivarnosti pesničkog individua i ležnju za upoznavanjem svela i živola „ u njihovoj celokupnosti”, u njihovoj ogromnoj okvirnoj liniji, u njihovoj užasavajućoj objeklivnoj zakonitosti; ili tamo gde je za mladu literajuru konstatovao potrebu slvaranja fipova „koji bi zaista živeli nečim drugim a ne živolfom polusenke, neživofom zakolebanog, i — kako se kaže šlimungskog ja, lipove objektivne, sposobne za život i nezavisne od problematike aulora”. Sve lo moraće još jednom biti sveshranije analizirano, nego šlo je moglo biti učinjeno ovako u glosama.