Naša stvarnost

106 JOVAN POPOVIĆ

Na balkonu Kurije pojavi se mlad oficir, sa uniformom pripijenom uz lepo razvijeno felo. Izašao je žustro, ukočeno kao čovečuljak iz kućice sa baromefrom.

„Pa to je sin pokojnog profe Jovanovića”, kaže krojač Tomin svome susedu Klicinu.

„Da, ali odrekao se. Pomađario se.”

Sa prozora kuća oko frga žene i devojke su gledale ,švermeriš” u oficirskog lepolana, reklamiranog pesnika Velikog Žilišta, jednog od epigona Ady Engdee, čiji je pesimistični lajfmotiv „krv i zlato” uspešno preivorio u praksu svojim kasnijim pesmoIvorima, za koje je dobijao zlato.

Ruke Szolloshazy Joanovics Titusza prave velike zamahnute lukove. Kao da u najmanju ruku zaklinje duhove. Zaokružuje usta. Iz njih prokuljaju stihovi. Baca ih u vazduh kao alarmanfine rakete. „U svakom frenušku u rat ćemo poći — freba li našoj Oladžbini pomoći!”.

Malene ljudske figurice, Gabori, Karolyi, Sandori, Arpadi, koji su jufros primili svoje porcije duhovne hrane iz novina, približuju glave, stavljaju se u krug — kao uznemireno stado.

„Eljen! Eljen!! grmi sa sviju strana.

Obarjačene, fresućim koracima, lufnje mase. Figurice koje ponosno ispoljavaju svoja izazvana osećanja, marionefi jednog dobro udešenog mehanizma, rigaju, štekću, urlaju:

„Pro-past Srbi-ji! Pro-past Srbi-ji!! Odjekuje grubo, kao udarci okovanih cokula.

Preplašena lica koprcaju se u falasima. Šćućurili su se likovi uza zid. Sfrepe. Jer svaki čas može da vikne neko: Rac, vadrac!

Kroz uzdrhfali dvored njihovih pogleda ide u lancima grupa mlađih ljudi. Njihov učifelj. Njihov sveštenik. Student iz njihove ulice. Njihovi. Lica su im nafečena od udaraca.

Slfrah iscedi iz mnogih, kao mokraću: Živela Madjarska! Propast Srbiji!

„Sprema se bogami propast ne znam kome, svima nama”, kaže poluglasno bravarski radnik Mikes sa fužnom grimasom na licu. Svetozar ga je pogledao odozdo, propinjući se u poslednjim lalasima gomile. „Il on je Mađar, pa ipak ne mrzi Srbe”, čudio se Svefozar.

Policajci opkoljavaju uhapšenike koje sprovode iz policije u sud. Čuvaju da ih masa ne raznese. Tako će bar sulra stajati u peštanskim novinama, u efekinom prikazu Feherlakya. Neki iz mase gledaju u vezane sa nelagodnošću. Koliko pre neki dan sedeli su sa njima u kafani, uz partiju karafa, ili ih posluživali ljubazno u svojoj radnji. Seljaci, negde na rubovima oko užurbane gomile, gledaju sa fupim, prividno bezizraznim licem. Kao da se nevidljivo češkaju po glavi. Kao da pitaju: A šta su nama Srbi skrivili? Na poljima stoje zlatni stogovi žita. Žufi se kukuruz na njivama. To reba obrađivati, spremati, sejafi...