Naša stvarnost

130 MILO NIKOLIĆ

milujući je. | nju je ljutilo to milovanje, to fetošenje, kao da je bolesna i zbog toga ne može da jede. U njoj je vrilo nešto mutno kao kazan kafrana i postajalo sve gušće i zagušljivije. Kad je majka otišla zafresao je grč i jecaj i čula je kako joj se brat, pospan, ruga. Sada je faj braf, nervozan i osjelljiv — uvijek režeći na oca, ali ropski ćufeći pred njim — virio kroz vrata na djevojku koju su tamo mrcvarili, kasapili, gnječili kao tfijesto, radili ko zna šfa, a djevojka je ćutala gomilajući u sebe sav onaj kafran, sve qušći i zagušljiviji. — Cana pokuša da se smiri i dohvati knjigu: bi joj krivo kad vidje kako joj list zadrhta pod prstima. Zašto da drbfti i šta se fo sve nje fiče?

— Ja je ne razumem. Kako ie mogla to? | fo sa nekim žandar– mom? Čula sam kad je mami rekla.

Brat se naglo okrenu i opusti ruke.

— S žandarmom! Ona je, znači, bila... s mnogo ljudi...

On podje do prozora a zalim se okrelfe, grčevito fresući pesnicama. — Gad, kurva!

Cana kao slučajno predje sobom i u oči joj upade, kroz pukofinu na vratima, uzbibani frbuh djevojke, miješan mjesnafim dlakavim rukama. Ona osjeli tup udarac u grudi i blag, spor, ali dubok bol u trbuhu. Pokuša da se pribere; i baš kad osjeti da bol minu, njoj blago podjoše suze.

— Bože, koliko to fraje... nesrećnica, mora da joj je feško... Teško joj je... Nešto mi je žao, možda ni kriva nije, nesrećnica ...

Mita je kao u snu čuo sesfru. To njeno plakanje je, sada, kad se sav fresao u divljem grču, samo poremefilo njegov mirni fok misli. Suze su bijesno probile iz njegovih zamućenih očiju.

— Sve ste vi jednake, sve, sve! | sve je gadno, svi su gadni! A olac, ko će da ga podnese, a ne smeš da pisneš, plakati ne smeš! Ja ne mogu više ovako, ne mogu! Ubili se freba, ubiti!...

Iz sobe se ču dokforovo kašljucanje. Muž i žena se slefješe oko njega, ali on mirno pođe da opere ruke.

— Kasno je, ne može se ništa, već sedmi mesec.

— Ah, doktore! Gospode bože, pomozi!

Zvono na vrafima podmuklo zvrknu. Gospodja Persa lako ciknu. Pavle se spofače preko praga. Pred njega se zalim ispriječi Lola, vukući papuče.

— Taa, fata.

— Bež ispred mene, gade, zgaziću fe!

Pavle se prikrade vrafima na vrhovima prstiju. Kroz rupu na vratima video je znojavo i svježe kao šipurak lice gosn” načelnika. S njim hrupi u kuću sunce i razgrajana ulica. Učtivo se klanjajući, muž, žena i doktor se skupiše oko njega. Svi, mjesto zbunjenosti i bojazni, ubrzo dobiše silan priliv snage. Gosn' načelnik je bio Srbin iz-preka i od svega na svijetu najviše je volio srbijansku šljivovicu i svinjefinu sa kiselim kupusom — bez obzira na zimu ili