Naša stvarnost

ZAČEĆE ČOVJEKOVO 131

žegu. Kretao se fromo i uvijek je htfjeo da toj fromosti da oblik neke naročite energičnosti; i govorio je fromo, oblo, birajući tvrde i uvjerljive riječi; tako isto su sito i umorno gorjele i njegove sifne oči i ništa nije pomagalo često mršlenje i buljenje. Osjećao je u sebi snagu, salo i vlasti i bio zadovoljan. „Najveće je danas kod nas zlo da mi Srbi nismo tako jednodušni kao oni tamo preko. guja opozicije nam se zalegla na rođenom ognjištu”. „Ali, gosn'načelniče, mi imamo veštinu i mislim . . .” ,

Podne se prosulo po kući i znoj i umor osvajali. Cio razgovor je bio from i zadihan i Pavlu se hijelo podrignuti. Morao se nakašljati da izbjegne to. Ubrzo poslaviše ručak i gosn'-načelnik raskopča kragnu.

— Zar gospodja lično služi pri jelu? Ta sedite i Vi, molim Vas. Djevojka će...

Djevojci su se kroz kuhinjska vrata vidjele noge i donji dio trupa, čvrst i nepomičan. Tamo negdje radile su ruke oko jela na šporelu. Muž i žena se pogledaše. To je bio jedan od onih rijefkih pogleda koji su se razumijevali i koji ih oboje obraduju.

— Znale, gosn'-načelniče, biću slobodna da Vas umorim s tim. Devojka je, znate...

| cijela stvar je nelagodna, nelagodnija, sad nego ikada. Trebalo je učinifi nešto, šta bilo, samo da sve lo legne i da se umrtvi ofrovni jezik svjetine koji će profiv Pavla, bar u fome, smjefi da oživi i da truje, ujeda, razara kroza nj čitav poredak.

— A ja nisam kao drugi i ona će dobiti svoje, neću ja da je zaboravim, da je naprosto bacim na ulicu, iako bih, jelte, mogao...

— A sem foga, ona neće da kaže čije je, iako sam joj ja lično dojadila sa ispitivanjem.

Gosn'-načelnik je voleo i pivo i rashladjeno vino. On prevrnu čašu smederevke fako naglo da mu pocure s uglova usana.

— More mane šta tu, urediće se to. Prosto zbog nemorala je proterati u selo. A što se liče nepriznavanja, gospodjo, osmjehnu se — fu se, verujfle, neće moći ništa — zakon ne dozvoljava da se silom natera ma ko da kaže ono što ne želi...

Gazda Pavle obrisa ćelavo fjeme i uzrujano poče šaputafi.

— Teško je fo gosn'-načelniče. Njeno selo je blizu, blizu, na pragu varoši. Ko bi tako što preživeo? Treba je skloniti, skloniti s očiju svela i s mojih očiju, ne mogu da je gledam — fu negde, znam ja naći će se mesto...

— Da, znafe, naći će se meslo...

Hladnih očiju, blijeda i uspravna, Cana je stajala iza očevih ledja.

— Zaboga, papa, šta je ona kriva? Ona...

— Uh, ubićefe me! Ubiti s vašim mudrolijama, bezdušnici!... Perso, zaboga, ja imam važne razgovore čisto političke prirode, zašto pušlaš decu unufra?

Gosn'-načelnik dokono zijevnu.

o*