Naša stvarnost

132 MILO NIKOLIĆ

— Deca su uvek radoznala, ništa to nije. Da mi to ugladimo nekako, to i drugo. Da ugladimo sve. Sve se može kad se hoće...

Po podne, po silnoj žegi sjedoše Maru na kola kojima je sluga Lazar dotjerao lubenice iz vinograda. Njega poslužiše pivom u kuhinji i samo mu rekoše da je povede sobom da im famo pripomogne u poslu. Sltarac ubrisa brke dlanom, nabi šubaru i veselo pucnu bičem. Djevojka se zguri iza njega sa zavežljajem u krilu.

— Di-o, vranjo ...

Puče prav, širok i siv drum koji se gubio u poljima kukuruza. Konji, zadihani, sporo su kasali. Treperila je jara iznad njiva i čuo se olegnuf, drhtav glas koji je pjevao negdje na pulevima. Kola zaokrenuše kroz vinograde, dozrele i pune mirisa.

— Mučan je gadza Pavle, mnogo mučan, — reče starac kao za sebe, pritežući dizgine konjima. — Lakše, vranjo, rodjo, lakše malo...

Pred malom, bijelo okrečenom kućom, zaraslom u orašje, srefe ih Anica, žena u pedesetim godinama, suva i laka kao prifka. Ona je brisala maramom oči zasuzile od dima.

— Koga fo vodiš? Ene, to je Mara, njina sluškinja. To je Vidina ćer, iz Crnče, jedva je pozna? Je li je gazda posl'o za nešto?

Laza je polako raspremao konje. ·

— Ne pričaj mnogo. Ona je detinja pa je poslali dok nešto smisle.

Žena se pljesnu rukama.

— Trudna? Pa je fi dovodiš, malo mi je bede, no i sramotu na sedu glavu! Neće praga preskočili, jesi čuo, ne pravi se gluv, pa makar rek'o i bog i djavo i gazda — neće! |

— 'Ajde fi, devojko, u kuću, pa sedi... A li ne foroči, čuješ li, nevolja ju je doferala . ..

U kući, Mara sjede do vrata, oborenih očiju. Hijede da uzdahne, ali se usteže, sva preftnula pred isplavljenim, hladnim očima Aničinim. Anica joj se primače i grubo joj prilište ruke na frbuh. |

— Dele ... Živo, je li živo? Ima lu jedna žena, zna ona lo... A što fi je to frebalo? Stid fe bilo! Šlo se ne čuva? Kud ćeš s njim? Što si to učinila, što?

Djevojci grunuše suze na oči.

— Tako, nisam mogla drukčije . . .

Odnekud iz komšiluka domilje kudravo crnooko dijete. Ono oprije prljave šake na visoki prag gledajući širokim, začudjenim očima u mrak kuće. Njegove oči, isto lako začudjene, dugo su zafim gledale u Maru. Kao predomišljajući se, ono poče da se smije, pokušavajući da prebaci golo fijelo preko praga. Mara ga podiže” rukama i ono se privi uz nju, zarivajući bose noge u njeno krilo. Ona hljede da ga odgurne, ali ga blago zadrža i priljubi uza se.

— Elo li, — pruži Anica djetetu komad hljeba sa sirom. Naviklo na nas, majke nema, a i nama priraslo srce za njega. Sirofinja su gola.