Naša stvarnost

CIGANSKE NARODNE PESME 149

konslelirali su se, gotovo podjednako, u svim zemljama svijeta, na najnižem standardu živola. Neke forme fog živofa, skifnja, sfrvinarski način ishrane, primitivni običaji, religiozna indifereninosi, osfavljaju na izgled ufisak da su se Cigani razvijali sami, pored društvenih epoha, da su potpuno zadržali sve karakteristike nomadske privrede i živola. Pa ipak, Cigani, iako ni danas direkino ne učesivuju u društvenoj proizvodnji, nijesu u ekonomskom, a fim samim ni u kulturnom pogledu, ostali aularkični, indiferenini i nezavisni. Razvitak džinovskog društvenog organizma povukao je za sobom i njihovu primifivnu ekonomiku. To je učinilo da je njen pasivni razvitak i do danas zadržao iskonsku nomadsku formu pod kojom su naizmjenično egzislirali pafrijarhalni, zalim feudalni i danas savremeni kapitalistički elemenfi privređivanja. Stalna pokrefnost čerge, skifnički živof — nomadstivo po formi — neprekidan konfaki sa društvenim promjenama, uslovljavali su i promjenu fe ekonomike unuhar same pulujuće zajednice. Tu promjenu izazivali su najosnovniji i najmoćniji istoriskocekonomski faklori, a sama pokreiljivost čerge ih je brže vezivala i na faj način jače činila zavisnom od određenih epoha od čijih sporednih, društveno neproduktivnih, ali ipak nužnih grana djelafnosfi, Cigani žive. (Tako u feudalizmu, obilazeći naselja, razvijaju vrlo infenzivnu frampu, čiji dio, rampa konja, i danas je za njih veoma značajan. Savremeno društvo uslovljava im egzistenciju prema svojoj sfrukluri, a u stadiju izgradnje novoga društva, iako najzadnji, počeli su se vezafi za zemlju i prilagođavafi novom kolektivističkom živofu.) Sfoga se obiman kompleks ciganskog socijalnog i kulturnog živofa, koji je toliko specifičan i zato na izgled neskladan sa društvenim razviflkom, ne smije posmafrafi kao samostalan problem, problem za sebe. On je naročila varijacija opšteg socijalnog razvitka, čija je najznačajnija karakteristika zakržljalost, on jie njegov elemeni, njegov saslavni dio. Zato cigansko pilanje nije samo cigansko, ono je u punom smislu riječi društveno pitanje.

Ciganske narodne pjesme upravo su snažne pofvrde svesfrane povezanosti njihovog nomadskog živola sa suštfinom sistema u kojemu živimo. One nose sve oliske socijalne bijede, najgore, najbrufalnije skilničke bijede. One su prosf, prirodan i zafo mufan odbljesak one duboke lokve u koju se zaglibio njihov živof. Ciganska kola, dronjci, glad, krađe, "ubistva, zatvori, žudnja za slobodom, ničim ne spufavanom slobodom u prirodi, u drušfvu, fo su mofivi svakidašnjice u kojoj živolari cigaski rod — fo su molivi njihovih narodnih pjesama.

Svu fežinu ekonomskog bremena svaljenog na široka leđa narodnih masa osjefili su i Cigani, iskusili ga i podlegli pod njim. Nekada u doba relativnog prosperifefa, na bogatim građanskim gozbama, pjevali su, svjesni toga da su za punim gazdinskim sfolom privremen gosf, ono šlo su u fom momeniu mislili i osjećali:

Pijfe i jedite dok vas ima, pijfe pošteno, lijepo, braćo, ako ne pijete — bićete fučeni. (Romane gjilja)

Ali fo anakreonsivo bilo je krafko. Sa praznom frpezom ciganskog doma, sa praznim želudcem pojavilo se i realnije pjesničko oblikovanje: