Naša stvarnost

104 DANAŠNJICA

ili formulu kojom se dolazi do onih iznenađujućih lepola i istina koje sadržavaju dela jednog Balzaka, Sezana, Remboa ili Gospođe Kiri... Neki dolaze zbog luksuznih restorana i noćnih lokala, gde može dobro da se jede i još bolje da se polroši. Drugi dolaze da, u ovom gradu demokratije gde je poliitički život dobio najizrazitije forme, osele na delu faj život, ubeđeni da će se vraliti obogaćeni novim snagama i novim iskustvima.

Ljudi dolaze da uzmu od Pariza ono o čemu su sanjali, da fraže ono što ih uznemiruje. Pariz im daje sve to, i još više, daje im fo izdašno i širokogrudo. Daje im, ali im ne nameće. On izmiče onima koji hoće da ga vide, ali neće da ga vole. Lepole Pariza ireba tražiti, treba im prilaziti. Ta ogromna raznolikost, ža mnogostrukosti, fa beskrajna skala čiji se raspon oslanja na krajnosli često neshvalljive u jednoj celini, sliva se u jednu harmoniju međusobnih veza i ravnofeže. iz le celine ništa ne sirči, pa ipak, prateći laj ritam, vidimo suprofnosti u toj celini, granice na kojima se stvari sudbinski lome, prekretnice za budućnost.

Diskreinost i nijansiranost nije glavno obeležje Pariza. On je i to, ali Pariz je, i ovo pre svega, plameni žbun istorije, istorije Francuske isto foliko koliko i istorije celog sveta. On je krater kroz koji su izbijale velike promene sazrele u srcu svela. On je oseliljiva kazaljka istorije koja je čovečansivu objavljivala nova vremena. Pariz je dva pula, jednom 1793, drugi put 1871, objavio svetu novu pravdu. Cela fa istorija neizbrisivo je ispisana na njegovim zgradama, spomenicima, irgovima i ulicama. Sve fo čini da te ulice i fi frgovi, spomenici i zgrade, nisu samo lepe ulice, ukusni ili neukusni spomenici, ugodne ili dostojansivene zgrade. Mnogi od njih su simboli događaja kojima je čovečansivo koračalo napred, i kojima zahvaljuje za ono šlo je najsvellije u njemu. Čovek oseća Pariz kao drago biće, jer se u njegovim nedrima rađalo ono šlo nam je najdragocenije, ono za šla se borimo i što čuvamo kao zenicu u oku: sloboda. Šelamo se sami po Parizu ali nismo sami, jer imamo uzbudljive dijaloge na svakom uglu, raskršću, frgu, sa svakom kućom, spomenikom, za koje je vezana jedna velika borba, pobeda ili poraz, u svakom slučaju jedan veliki korak u opštem progresu.

Pariz je grad ulfančanog ukusa. Pariz je taj plameni žbun istorije. Ali u Parizu ukus nije negovanje drangulija u zafvorenim staklenim bašfama, odvojen od živola. istorija Pariza nije napravila od njega okamenjeni muzej, u kome bi oči živih bile okrenute prošlosti, Pariz nije Venecija, nije Dubrovnik. Pariz je jedinshven zbog toga šlo je danas uspeo da veže tradiciju i živol, život i fradiciju, u najboljem smislu fih reči. Pariz 1937, ponesen i uznemiren gorućim pifanjima hleba, mira i društvene pravde. spojio je sve fo sa duhom svojih najboljih fradicija, slio je u jednu nerazdvojnu celinu svoje slare borbene fradicije sa novim siremljenjima, staru Marseljezu sa pesmom nove borbe.

Danas, kada su prava čoveka i građanina, proklamovana ima skoro stopedeset! godina, bačena pod noge i tako feško kompromitovana, koliko ohrabrujuće deluje nepokolebljivo doslojansivo pariskog čovekal Svi oni koji se vraćaju sa jednog površnog pula u Pariz sa uvredama za „drske Francuze”, grdeći „sistem pljačke siranaca na svakom koraku” i „bezobrazne kelnere”, pokazuju potpuno nerazumevanje pariskog radnog čoveka. Oni koji su odrasli u sredini gde ne posloji dostojanstvo rada, i koji, ne: poštujući dostojanstvo radnog čoveka, pokazuju da ga ni sami nemaju, ne ireba da zaborave, da,