Naša stvarnost

SAVREMENOST HAJNEOVA 115

došla je do svoje polpune zrelosti, a njegov duhovni svet u mnogome je evoluirao, korigovao se, izmenio, krislalizovao. Odvojivši se od sredine koja ga je svojim silnim napadima stalno kidala i mučila, on se ovde mogao lakše vinufi nad svakidašnjicom, i iz veće perspeklive posmatrati sivari hladnije i objeklivnije, kritikovali ih šačnije, i izvodili poređenja. Pišući za nemačke časopise o prilikama u Francuskoj, a istovremeno publikujući stalno u Parizu hronike o glavnim slrujanjima nemačkog duhovnog živola, on je učinio vrlo mnogo za međusobno upoznavanje ova dva naroda. Njegovi spisi ove periode su delom čista beletristika, a delm popularno-naučni spisi.

Kroz popularno-naučne spise, kao i kroz hronike iz ovoga doba provlači se, kao i ranije, slobodoumna revolucionarna tendenca. Pored sve promenljivosti Hajneova raspoloženja, nekoliko osnovnih misli ostaju njegove ideje vodilje: fraženje ravnoteže između senzualizma i spiritualizma. U svem toku ljudskog razvićča Hajne vidi borbu dvaju pogleda na svel: jelinsko shvatanje zemaljskih uživanja nasuprot hrišćanskoj askezi. Izmirenje puli i duha, čulnosti i odricanja može jedino omogućili jedan pun, doslojanslven i srećan život svih ljudi na zemlji, i sa tog svog subjeklivnog shvalanja, on osvelljava islorijsku sledsivenost događaja. Hajneove ideje, koje su u Nemačkoj nosile na sebi još olisak liberalizma i demokrafizma šlo je propovedala francuska revolucija, preirpele su u Parizu izmenu. Dok se u počelku naš pesnik ograničavao na objavljivanje rala svakom proganjanju, nasilju i porobljavanju, dok se većinom ruga ljudskim gluposlima i izopačenoslima, iražeći slobodu za genija koji je olkrovenje ljudskih sivaralačkih sposobnosli na zemlji, dole pod ulicajem Sen-Simonovih feorija, njegovo stanovišle poslaje određenije, bliže zemlji. Kako je on oduvek osećao nedaće svoga vremena i svojih bližnjih, socijalistička ideologija koja se upravo u fo doba izgrađivala, brzo i lako se ulisnula u ovu izuzetno osefljivu pesničku dušu. Sen-Simon je pisao da se zbog neslućenog razvoja industrije mora voditi računa o novim uslovima u ljudskom drušivu. Ako je rad u slanju da sivara sve veće vrednosli, onda se moramo pobrinufi i za pravedniju podelu proizvedenih vrednosti, jer nije pravo da se većina lišava, a manjina na njihov račun bogali. Sam rad ne sme da bude prinuda i proklefsivo, nego blagoslov i radost. Te misli odzvanjale su s povlađivanjem u Hajneovom srcu, i on je u Sen-Simonu pozdravljao branifelja porobljenih radnika koje iskorišćuju privilegisani staleži. Hajne, koji je od uvek mrzeo privilegisane ljude, porodice i slaleže, odobravao je Sen-Simonovo ivrđenje da valja što pre osnovali nov socijalni poredak u kome će jedino presuđivali rad, dar i lična vrednost. Hajne, koji je sam propovedao da freba slvorili novu reliaiju lepote i radosti svih ljudi na zemlji, prihvatio je sa zadovoljstvom Sen-Simonove zahleve za bolji, veseliji, pravedni-

ge