Naša stvarnost

li4 PAULINA ALBALA

volucijom iz 1830, koja je zbacila stariju liniju Burbonske dinastije, i dovela na francuski presto građanina kralja Luja Filipa, Pariz je ponovo postao složer revolucinarnog duha i cilj svih sanjalica slobode, kao i cilj begunaca proganjanih u njihovoj domovini. U Evropi se u toj revoluciji gledao počelak opšleg evropskog požara, signal za borbu proliv nasilnika. Francuzi su izabrani narod nove religije — slobode. Hajne je presrećan šio je stigao u Pariz: prvi dan u Parizu, kakva prijalnost, kakvo ushićenje! kakav konfrast prema majci Germaniji! „... „Nikada mi neki Nemac nije kazao lako ljubazne reči, ma da je možda isto io mislio; takve uštve kod nas misle da moraju prećufali ono šlo je prijatno, i da ih nemačka otvorenost obavezuje da nam u lice kažu samo odvralne slvari. U običajima, pa čak i u govoru Fran= cuza ima fako mnogo slatkog ulagivanja, koje staje tako malo, a fako vam godi i osvežava Vas. Moja duša, fa jadna oselljiva duža, koju je sfrah od oladžbinske surovosti toliko zgrčio, ponovo se olvorila na one umiljale zvuke francuske uglađenosti. Ta Gospod nam je dao jezik da bismo mogli svojim bližnjima kazati po nešlo prijalno . . :

Pri svom dolasku u Pariz, Hajne nije ni slufio da će mu irancuska presfonica ostali njegovo doživolno prebivalište, da će u njoj napisati veliki broj svojih dela, da će ga zraci slave fu sustići, i da će tu najzad proživelti svoju dugogodišnju kalvariju, i u pariskoj zemlji naći svoje večno odmorište.

U Parizu je Hajne ostao od 1831 pa sve do svoje smrti 1856. Pariz je tridesetih godina prošlog veka bio središte umefničkog, naučnog i poliličkog života Evrope. Upravo u lo vreme dolazi u njemu do punog izraza pokret nazvan u književnosti i umetnosti romanličarskim, a isto tako izgrađuje se, pod uhicajem spisa SeniSimona, ideologija o preuređenju drušiva, tako zvani socijalizam, koja će bili od presudnog značaja za formaciju evropskog socijalnog porelka. Pored mnogobrojnih francuskih velikana u svima oblastima nauke, umelnosti i politike, u Parizu žive mnoge istaknufe ličnosti iz inostranstva, koje su tu smele nesmelano da izlažu svoje nazore na sva pitanja savremenog života. Zbog fih mnogih i odličnih ljudi nastanjenih u francuskoj prestonici, Hajne ju je sasvim opravdano nazivao „panfeonom živih”. Pesnik koji je u svojoj otadžbini svakog časa dolazio u sukob s raznim fesnogrudim shvatanjima i predrasudama, sad je oduševljen apsolutnom slobodom čije blagodeti uživa, kao i širokim zamahom i intenzivnim fempom novoga živola, proslranim vidokrugom koji mu se ukazao pred očima. Sve je to bilo u skladu s njegovom jako impresivnom, nemirnom prirodom, žudnom stalnih promena. On švrlja po bulevarima i kejovima, posmafra pulsiranje te stalne ustalasanosti, sklapa poznanstva i prijateljstva, učestvuje u mnogim zbivanjima, i u svojim spisima daje nezaboravime impresije svega viđenog i preživljenog.

U tom pariskom olseku Hajneova života, pesnikova ličnost