Naša stvarnost

SAVREMENOST HAJNEOVA 113

a da se pri fom, usled one parlijske polilike, ne uoči odmah Opšij duhovni značaj, i da najudaljenije i najhelerogenije slranke ne budu prinuđene da sudeluju pro ili conira...

·..Šla je veliki zadatak našega vremena?

To je oslobođenje. Ali ne samo oslobođenje lraca, Grka, frankfuriskih Jevreja, zapadnoindijskih Crnaca i njima podobnih polišltenih naroda, nego oslobođenje celoga svela, naročilo Evrope, koja je poslala punolelna, i sad se irza sa gvozdene vodiljke povlašćenih staleža, arislokralije. Nekolicina filozofa, oflpadnika slobode, mogu koliko im drago kovali najfinije lance zaključaka da bi nam dokazali kako su milioni ljudi sivoreni za fovarnu stoku nekoliko hiljada privilegisanih vilfezova, oni nas, ipak, neće moći ubedili sve doile dok nam ne dokažu kao šlo kaže Voller, da su oni prvi došli na svet sa sedlom na leđima, a ovi drugi s mamuzama na nogama.

Svako vreme ima svoj zadalak, i rešavanjem njegovim čovečansivo se kreće unapred. Ranija nejednakost, zavedena u Evropi feudalizmom, bila je možda nužna, ili bolje, bila je nužan uslov za napredovanje civilizacije; ali sad nejednakost suzbija civilizaciju, buni civilizovana srca. Ova nejednakosil, koja se ponajmanje slaže s načelom drušiva, neophodno je morala najvećma ogorčili Francuze, faj narod drušiva; oni su pokušali da jednakost izvojuju posekavši blago glavu onima koji su hleli da širče po svaku cenu, i Revolucija je bila znak za oslobodilački ral čovečansiva.

Odajmo hvalu Francuzima!.,.”

U fo vreme Pruska, pod vladavinom Fridriha Vilhelma IR, gušila se u okrulnim, despoiskim okovima. Na sve slrane uhođenja, denuncijacije, svaki smeliji istup kažnjava se famnicom, cenzura nemilosrdno briše i zabranjuje svaku i najneviniju aluziju., Našem pesniku ovako slanje je nepodesno. On, kao mahom intelektualci, ograničava se samo na propovedanje demokratskih načela, ali nema sposobnosti da se za njih bori i drugim, možda elikasnijim metodama: kod njega, za idejom ne dolazi čin. U njegovoj prirodi ne leži da bude mučenik, da se žrivuje. Ali, pošto nije mogao da živi po propisima slroge pruske discipline, on se odluči da napusti svoju domovinu.

Hajne se divio Englezima kao narodu u kome je demokralski i parlamentarni princip došao do svoj najvišeg izražaja, ali su ga izvesne engleske usfanove i konzervalivni običaji veoma odbijali. Kraj sveg pošlovanja za Engleze, smalrao je ipak da će na Seni, a ne na Temzi bili sagrađen sveli hram slobode. Fran, cuska, a naročilo Pariz, čije je stanovništvo izvelo Revoluciju, oduvek su oduševljavali Hajnea, i privlačili ga neodoljivo. | on, sa hridese! godina svog živola, hila ka gradu svelflosti, odakle se više neće vraliti u Germaniju.

Kada je Hajne stupio u Pariz 1831, „još su obrazi lepe Lulecije bili rumeni od plamenih poljubaca Julske revolucije”. Re-