Naša stvarnost

112 PAULINA ALBALA

u celoj svojoj prosfranoj domovini. Njegovi putopisi, koji su mu služili samo kao okvir u koji će on, uz opise predela i stanovnika, uneli svoja rezonovanja o raznim političkim i verskim pilanjima, ismevanje pojedinih ljudi i ustanova, pričanja svojih ili tuđih doživljaja, puno poelskih opisa, negde duboko poltresnih i roman– ličnih, a negde vragolaslo neslašnih i bezdušno zajedljivih, ie čuvene njegove Slike s puha olkrivaju u polpunoslti slobodoumlje mladoga penika. Već u svom prvom pulopisu, Put po Harcu, Hajne isliče da ie on sam „vilez sveloga duha”, i uzima pozu junaka i mučenika slobode; svefi duh, to je, naravno, duh napreika, koji ruši tamnice, i bori se za svele ideje revolucije, za slobodu, brasivo i jednakosti. Hajne, zajedno sa svom naprednom omladinom koja je želela da i u Nemačkoj presadi revolucionarnu ideologiju, proklamuje je neprestano u svojim spisima. „Svi ljudi, podjednako rođeni, jesu plemenita roda”; „duh ima svoja večila prava — on je porušio svoju famnicu, i u oslobodilačkom zanosu, leti preko cele zemlje kličući pomamno.” Hajne sa svojim jednomišljenicima propoveda nesebično požrivovanje zajedničkom zadafku oslobođenja čovečansiva, i seje ogorčenu mržnju na mračnjake i flačitelje svetih prava. Ta zar nije svima jasno da se približuje nova epoha za duhove, koja će načinifi kraj zagušljivom i polčinjenom slanju. Slobodnjaštvo je lajimoliv koji se proteže kroz sve putopise, i kao plemeniti poklič, ponegde možda i malo deklamaforski, oduševio je bezbroj njih i doprineo u velikoj meri demokratskim slremljenjima Halneovih savremenika i sledbenika. U Putu iz Minhena za Đenovu naročito, i fo u poglavlju 29—31, Hajne je ispevao usplamfelu himnu velikom zadafku svoga vremena, socijalnoj emancipaciji celoga svela. To je upravo poliličko vjeruju pesnikovo, i zvuči i dan danas kao da je napisano za naše prilike, za prilike naše Evrope, koja tako sporo evoluira.

n Doista, izgleda da će se sad više boriti za duhovne inferese, nego li za maferijalne, i da istorija svela neće bili više islorija razbojnika nego istorija duhova. Ozib što su ga pre častoljubivi i gramžljivi vladari umeli s takvim silnim dejstvom da pokreću radi svojih ličnih ciljeva, upravo nacionalnost s njenom sujetom i njenom mržnjom, sad je frula i isftrošena: budalaste nacionalne predrasude iščezavaju svakodnevno sve više i više, sve rasne osobenosti gube se u ujednačenosti evropske civilizacije, sad u Evropi ne posloje više narodnosti, nego samo slranke, i čudnovalo je kako se one, i pored najrazličitijih boja, vrlo dobro poznaju, i što se pored mnogih razlika u jezicima, vrlo dobro sporazumevaju. Kao što postoji malferijalna politika država, fako sad posloji i duhovna politika sfranaka, i kao što bi politička država i najmanji rat koji izbije među dve najzabačenije sile, načinila odmah opšlim evropskim ratom, gde bi se morale umešali više ili manje revnosno ali u svakom slučaju s inferesom sve države; tako da se sad ne može da dogodi ni najmanja borba na svetu,