Naša stvarnost

SAVREMENOST HAJNEOVA 117

čansivo, zalažući se za mir i za sporazum među narodima, protičući bolju budućnost, Haine je poslao idejni vođ svojih savremenika. Sva napredna i slobodoumna nemačka omladina, lako zvana Jung-Deulschland išla je za njim. Danas, pak, radi tih načela koje je ispovedao i koja se trudio da sugeriše i drugima, — a koja su još uvek goruća pilanja današnjice, on nam se čini fako blizak i savremen, pravi prorok.

Ma da je Hajne opisivao prvensiveno događaje u Francuskoj, u Nemačkoj su nalazili da u njgovim spisima ima puno opasnog zapaljivog malerijala, da on posredno radi na prevrafu, i sloga su 1835 zabranili štampanje i rasturanje njegovih dela. Hajne se slalno borio sa cenzurom, koja je već od samih početaka brisala i sakatila njegove spise. Njega je bunilo šlo ona polkreše kljun plicama koje najlepše pevaju, a ima u službi sve jastrebove, gavranove i sovuljage. Poznalo je ono meslo u Knjizi Le Gran, gde u celom poglavlju ima samo dve reči rastavljene s puno redova: Nemački cenzori... klipani... Citirajući jednom prilikom reči Kamila Demulena: „Čim se uvede cenzura, sloboda je na izdisaju”, on sa zadovoljstvom isliče da bi cenzura bila nemoguća u slobodoumnoj Francuskoj, i pominje iskaze Maralove kako je nepravedno kada se građanin poziva na sud zbog nekog svog ispoljenog mišljenja, jer čovek za svoje mišljenje ima da podnosi račun samo javnosli. Ali, na ovakvu kritiku Hajneovu, nemačka cenzura poošlravala je mere proliv njega. Kada je posle zabrane njegovih publikacija on nazivao Prusku, krutom, podmuklom, prilvornom, Tartifom među državama, fome je sledovala zabrana i samog njegovog povralka u Prusku, gde ga čak nisu bleli pustili ni kada je, teško bolestan, želeo da konsulluje jednog berlinskog profesora. | to njega koji je svojim delima proneo po svelu nemačku reč i nemačku knjigu.

O Hajneu se pisalo ogromno. Pored obožavalaca koji su ga uznosili u zvezde, bio je isto foliki broj napadača koji su pronalazili sve moguće nedoslalke i senke u njegovom karakteru. Zameralo mu se ponajviše što je bio nestalan, nepouzdan, šlo je njegova jedina konsekvenca bila da bude nekonsekvenian, i čak su objavljivane knjige u kojima su brižljivo prikupljeni njegovi prolivurečni sudovi o islim pilanjima i problemima. Sićušni književni pedanli nisu shvalili da je Hajne bio čovek koji nije mogao ostali celog veka u istom okviru, držali se istog sistema i jednog određenog slava, da je on stalno evoluirao, i kao poet izvan= redno impresivne duše bio u svakom času podložan drugom ulicaju. Ta veličina Hajneova jedinstvenog umefničkog dara poliče upravo od le izvanredne impresivnosfi, usled koje je njegova oselljiva duša freperila i povijala se na svaki dah spolja, i što je u njemu izmamilo nebeske rilmove i stihove.

Na Hajnea samog mogu se primenili reči koje je on kazao o Spinozi: „Ima u njegovim spisima dah koji dolazi ne zna se olkuda: osećamo da nas nose vihori budućnosti”. Paulina ALBALA