Naša stvarnost

SELJACI SLIKAJU SELO 151

rima mahom sam. Po ideji i crtežu srodan Groszu, po kompoziciji inspirisan. Breughelom, ipak je našao sopsivene puleve.

Generalić se nažalost odriče ne samo sopsivenog gledanja, nego i same sivarnosli, koju reprodukuje posebno, preko Hegedušića. Da rezimiramo: On napušla oblast sagledane, doživljene sivarnosti, da bi se bez olpora predao fuđim problemima forme.

Virius je sasvim drukčiji. Svojom primifivnom ali snažnom kičicom, on nastoji da nedvosmislenim, vernim jezikom izrazi ono šlo je islinski doživeo: selo, seljaka, stoku, onu almosferu seoskih kavgi i kravlje balege. Dakle selo u potpunoj suproinosli s onom romantikom kojom ga je furislička propaganda obavila. Slike mu ne odaju ni traga akademističkog i izveštačenog artizma. Njegov prostor obuhvata radnu svakidašnjicu, neulepšani živoi. A njegovi čžeslo frapanfino dobri crleži svedoče o snažnom, možda još malo plašljivom umenju, koje obećava više od osrednjosli.

Ćaćine slike odaju borbu sa još ne savladanim uljem, ali mu kompozicija, uprkos ulicaju iz grada, nema ničeg zajedničkog s konvencionalnim shvatanjem slikarstva. U pogledu forme, on feži za unuftarnjom povezanošću proslora s površinom. Molivi njegovih platna, gledani uglavnom iz perspektive seoske zaostalosti, ipak se, bar u izvesnoj meri, mogu svesli na spoljne uticaje. Mofiv:

Porođaj pod primilhivnim i nehigijenskim okolnoslima, slikan imurnim bojama sirolinjske stvarnosti. Sklop: Rilmička povezanost figura u harmoničnoj kompoziciji. Ili: „Preša”. Tegoban ljudski

rad umesto mašina. Oko osovine preše raspoređene su figure u dinamičnom pokrefu. Njegovi figuralni pokušaji, koji su u ideji i kompoziciji originalni, manuelno su još obeleženi nedoslatcima počelnišiva. Zato i kod Ćaće dominira težnja da tehničke nesiqurnosti i crtačke slabosti prikrije primenom površina. | fu se ispoljava iskreno, prosto, a svakako i snažno hlenje, kome nedovoljno tehničko umenje — zasad bar — postavlja još skromne granice. „Tučnjava” je simpaličan ali i tipičan primer kako za horizont njegovih mogućnosti lako i za smelost njegovog pošhvata. Pofresna mu je dečja glava na slici „Baka i unuče”, koja nemom rečitošću i slaračkim dečjim očima govori o bedi koju mu ie „sudbina” dodelila. Njegova srodnost s nemačkim slikarem Grundigom, čije slike verovatno i ne poznaje, manje začuđuje ako se uzme u obzir sličnost prilika iz kojih obojica dolaze. Njegova stalna borba sa još ne savladanim maferijalom daleko manje dolazi do izražaja u njegova dva malo slobodnije slikana pejsaža, koja su i crlački sigurnija od njegovih figuralnih moliva. lako je malerijal isti ulje — izgleda kao da je fu već bliži svom zanatu.

To islo važi za akvarele Mraza, koji u toj tehnici. odaje izvesnu rulinu, dok su mu ulja, pored velike ubedljivosli, još neujednačena i nejednake vrednosti. Još malo nevešla i nesigurna,. jako tehnički savršenija od Ćaćinih, ona svedoče o aulenličnom doživljaju i dubokoj, strasnoj ozbiljnosti. Mraz u više mahova pokušava da vidi figure iz prvog plana u povezanosti s pejsažem, i na taj način shvara almosferu koja nije izliv slučajne impresije,