Naša stvarnost

SLUČAJ SVETISLAVA STEFANOVIĆA 171

ni među one koje može da ismejava ild., ni među one pored kojih čovek može da prođe kao „mimo furskog groblja”.

Jubilej G. Stefanovića značajan je, ako Tako mogu da kažem, po svom negalivnom smislu. To je jubilej u kome mi ne možemo, ne želimo i nećemo da učesivujemo, sem sa jednim ne bez opoziva; a, ako bismo već imali da podižemo „čašu u njegovu časl”, za imaginarnim slolom slhrašnog suda današnjice, podigli bismo čašu, punu drača, pepela sa najsvežijih zgarišla, krvi koja se lije na nezvaničnim bojišfima današnjice i suza koje se danas foliko prolivaju, a sve za čast i u ime onih u čije ime u ovom frenuišku piše, govori i radi G. Svelislav Stefanović. Tu čašu neka pije G. Stefanović.

| zaisla, ako se zadržavamo na jubileju G. Slefanovića, fo nije nipošto da bismo povodom šezdesetogodišnjice njegovog života i čelrdeselogodišnjice njegovog prevodilačkog i pesničkog rada, izrekli svoj sud o njegovoj šarolikoj, nejednakoj i brojnoj delatnosti. Ni volje, ni vremena nedoslaju nam za fo, kad je pred nama još uvek živ čovek koji dela, i koji dela na takav način, da ni evenfualne njegove zasluge u prošlosti — pa čak i kad bi bile mnogo veće nego šlo su zasluge G. Stefanovića ne mogu da opravdaju nili da izvine fo njegovo delanje, i preko koga se ne može mirno ni bez profesla preći. Mi ćemo se samo zadržali na slučaju G. Sfefanovića, koji je jedan redak i eklatantan primer intelekfiualca čija misaona i književna delalnost nije sivarno nikada bila, i nije ni sada u službi istine, lepole i naroda, već u službi njegove sebičnosfi i sopstvene oholosfti, koja i u intelektualnoj oblasti isto fako vodi izdaju, profućkavanju falenfa, krivofvorenju isline, službi neprijatelju i moralnoj smrti kao i u drugim oblastima čovekovog delanja. G. Stefanović, prevodilac Koriolana, fe fipske fragedije oholostfi, mogao bi, ako, mu je još ostalo malo razuma, da ponovo prelista ovu fragediju Šekspira, u kojoj je vidovifo ocrtano kako se čovek, pa čak i bogato obdaren, izdvojen od mase naroda i prezirući je, fafalno prefvara u izdajnika.

Slomljen, razriven i pust život G. Stefanovića, u času kad navršava šezdese! godina živola i čelrdesef godina javnog rada, može jasno da ga nauči kuda vodi filranje sa isfinom, i može svakako da posluži za predme} jedne drame ili žalosne komedije o infeleklualcu koji ne shvata odgovornost svog poziva.

Znajući već koliko su dafumi sličnih jubileja proizvoljni i konvencionalni, ne bismo se ni zadržali na činjenici što prva pesma G. Slelanovića, u njegovoj prvoj zbirci (Pesme, originalne i prevedene, Moslar 1903) nosi dalum 1893, kad razmak od čeliri godine ne bi upravo sačinjavao razliku između dva lika G. Stefanovića, od kojih ovaj drugi, stariji za čeliri godine ne bi baš preistavljao u njegovoj delafnosfi ono što u njemu osuđujemo, lik koji polire njegov prvobilfni lik javnog radnika koji je sve do skora, do pre čeliri godine, bio među onima — ili je bar činio sve