Naša stvarnost

186

LJUDI — DOGAĐAJI — KNJIGE

Oni imaju radne ruke, vrijedne, bijele il crne,

ruke žuljave s polja, ranjene iglicama;

srca što misle, oči đe pogled frne,

bona fjelesa, kršna ijelesa, a idu i s nama i s vama.

Prolaze pored grobnica, crkava, sabora, sovjela, kuća, idu po polju, po gori, po moru i u visine neba,

i svuda donose želju istoga srca vruća,

i svuda ištu: pravde, slobode, hljeba.

Oni su mali, ali ih ima mnogo.

| oni ne samo žude,

oni rade i frude,

ali ih muče čežnje i mnoge želje lude: „O što bih hfio, kada bih mogao;

o šlo bih mogo, kada bih hijeo?”

Mnogi je vekovni uzdah u njinoj grudi sveo (u uzama žbiri svijetle nade grde);

mnogi je pogled njihov, zadržan, smeo: blagi i krofki, oni ivrde, fvrde.

Oni znadu: naša će snaga bifi oslon praga, i ufaju se: naše će miške bifi polet stuba; ali što će nama oslafi još draga

od zemaljskog blaga,

ako nam nož, kobno, sjaje usred zuba?

Oni kažu: „Mi smo duša zbilje.

Mi dižemo dvore, rušimo Bastilje,

iz nas slfruji u fvar rumen srca vrela. Mi brafski volimo željezne mašine, plamene mašine,

ali da nam iz njih nova snaga sine, i da svijella pravda pruži svoju vagu.

Oni idu putem (put koji vodi uz groblje) ali ljubav mlade majke, ali mliječne dojke opet blaže fvrda srca. „Držimo se stojke, i jednoga dana dići će se roblje

pod zaslavom fruda”..

A za njima, svuda,

slijedi sjena Minofavra

Kuda će da pline ovo more sile: neće li da sruši sva igala sile? Hoće li da digne hrame novih lavra?