Naša stvarnost

PESME TINA UJEVIĆA 185

fanje–m nepenfi i žvakanjem nelumbaš!). Manija pulovanja koja je obuzela pesnike posle rala nije spasla nikog koji nije progledao. Paul Morand je propulovao svel, ali je svoje „građansko” vukao za sobom u neseseru od Kalkute do Oregona. No zalo je Malraux, u Kini, bacio faj priljag do vraga i puškom pomogao borbu kineskog naroda. „Daleko sam od toga da preporučim pesnicima da ostave pera i uzmu puške”. (Renn). Ne, neka pesnicu pišu pesme. Pesnici, pišite pesme i iskreno pevajle o svemu šlo osećale. Hleo sam samo da naglasim, da nismo ukinuli opšte zlo ako smo paralelno njemu olkrili imaginarnu ili realnu oazu sreće. Neukidanje zla, već sklanjanje od njega jeste svakako humanislički i etički minus poezije begsiva, iako u njoj ima subjektivisličkog revolta. Kod Ujevića je taj revolt prilajen ali je on fu, u smeloslti njegovog sliha, u infenzivnosti kojom oseća raspadanje svoje okoline, u besomučnost želje da se iz nje spase. | on se spasava. Čilava njegova knjiga je krik i vapaj i plač i jadikovka i strast i žeđ za spasenjem. Ali on se nije još spasao. On je oslao na palubi bezizlaznosti,

veliki kapetan koji će polonufi sa svojim brodom, ne dođe li mu pomoć brzo.

On slufi s koje mu sfrane ona može "jedino doći. Uprkos igranju žmurke. sa nirvanom, uprkos Denkverbolima i predrasudama, kojim se zaštićuje današnje drušivo od prevralničke svellosti saznanja, on nazire istinite snage istine kroz svilanje belo i krvavo, on vidi one male, kojih ima mnogo, čije su ruke žuljave. On ne peva zajedno s njima, on je odvojen od njih, on peva o njima. Naslonjen na frošnu farabu, posle mukle i zadimljene kafanske noći, u jufro koje ga lupka po čelu ledenim peškirima vetra, on ih vidi kako idu na posao, on čuje da „Ištu slobode, mira, hljeba”, on zna, da je sve sito blago ovog svela, delo njihovih gladnih ruku, on oseća, da je sva snaga ovoga sveta njihova snaga. Tvorcu divnih pesama, ne mogu biti tuđi i nerazumljivi ovi anonimni ivorci sveg malerijalnog bogalstva. Oni su mu bliski ali se on ne izjednačuje s njima. On oslaje na pločniku. A oni prolaze u beskrajnim kolonama.

On oslaje sam, boem, anarhista, on ne priznaje vlast nijednog čoveka

nad sobom, on luta po Bogu uznemiren, ili krotak, zaplašen smrću, ili pomiren , s njom. On je jedan od anahronizama našega doba: intelektualac koji se

nije prodao desnici, ali intelektualac koji nije prišao levici. Takvih je još vrlo malo. Treba biti i suviše pesnik, u izvesnom apsiraklnom smislu, da bi se na toj poziciji moglo oslati. Uostalom, đavo reakcije dolazi uvek po svoje ako ga ne pretfeknu anđeli i ne preofmu mu svakog koji se može spasti iz njenoq folalitarnog pakla. Ujević je građanin koji ne voli građane, već male

i radne. Jer je, kao i oni, goroslasan, a islo kao i oni, go, bos i gladan. ı

Nesreća je Ujevića šlo ne zna, iako bi to hteo, kako da se razvede od Ksanlipe građansiva, kako da odislinski pobegne iz svoje klase. On se diže

u vis, i umoran pada opet u isfi brlog. Zar bi se odista mučio da seče rešefke „'

i preskače zidove, da isltinski ne želi da pobegne sa svoje sopstvene robije.

Nebo nad brloaom inicirano je blafnim isparenjima. Oblak nad moč-

varom u vlasti je njenih ritova. Spašće se samo onaj koji okrene leđa severu i pođe pravcem istoka, pravcem ruku:

i) Gulam nepenie, žvalam, sam, nelumbe. | snafrim često daleke Kambodže. (Suza Virtuoza IV, str. 117.)