Naša stvarnost

184 LJUDI — DOGAĐAJI — KNJIGE

borba neodoljivo pofsećala na porodične svađe nedeljom pred ručak. Bez stida su mladi gađali stare njihovim sopstvenim prljavim vešem. No i kada su se najžešće panjkali, Car i Crnjanski, su ličili na dva vola upregnula u isti jaram, bocnu se, zamuče, pa i za pojas zadenu. Slara stvar, svađa nije svađa ako se ne pofržu principi kao kubure. Pesnici su se principijelno podelili na moderniste i pasaliste, akliviste i pasivce, na razbarušene i ćelave. Stari su vikali: „Ćulite, balavci”. Mladi su odvraćali: „U penziju, matori”.

Pri fome se bukvalno mislilo na penziju. Taj administrativni žargon prirodni je filološki refleks birokraiske prakse velikog dela naših ljudi od lepe književnosti. Od žvakanja hartije i grickanja pera ne živi se — bar ne u Srbiji. Da bi se živelo frebalo se nekako progurati do privatnih ili državnih jasala, i onda se, čvrsto uhvalili za njih. Tako su fi naši ljudi postajali činovnici da bi mogli pisali literafuru, a da bi postali činovnici, morali su pisati literaturu koja se sviđa šefovima. U službeničkom listu svakog državnog činovnika, između rubrika u koje gorenavedeni beamler, upisuje koje slrane jezike zna i koja je odlikovanja dobio, nalazi se i mesto za literarnu prolzvodnju „od istog pisca". | fo bi se posle, imalo zvati posleratna srpska literalura. Kako da se onda čovek, kako da se Auguslin Ujević ne zgadi na fu našu bedu, na ta brda bede, na tu bedu štampane harlije koju serviraju šefo-

\ bojazni činovnici u naknadu za slfalnosf, razvrstanost i penziju. Bilo da navlače | stilistički fepeluk i libade radicije, bilo da se šminkaju pariskim il ber-

linskim „izmima”, fo nije ni naša narodna tradicija, fo nisu ni dekadenfi „izmi”,

to je reakcija, zvalo se Momčilo, Ranko ili Velmar.

Tin Ujević se odista zgadio. Bilo mu je odvralno,. zagušljivo i sramno. :- ižasno. sam u fom 'mnogoljudnom Beogradu, među sporo= mozgim i šefobojaznim činovnicima literafure. iluzije. s kojima se upulio iz Rofonde u Beograd izvefrele su kao pijansivo. Posmatrajući, _frezan, ovu kavurmu sumalrizma, hipnizma i fošofulurizma, zaželeo je da ponovo bude pijan

i nikad frezan i ponovo pijan, da ne vidi puzavu i gmizavu literaturu oko sebe. Tin Ujević je građanski pesnik ali veliki i aulentični pesnik. U nenadmašenim i feško” nadmašivim stihovima on je pisao o samoći, on je pevao o begsivima u lepotu, u mistiku,- u nirvanu. On nije raspalio po bari oko sebe. On feško da može shvatiti mogućnost postojanja izvan nje, jer je ipak njegova i ako mu je fuđa, i ako mu je gnusna. Njegova begstva su prolesi na okružujuće, na postojeće. Zar bi morao bežati snafreći, o Kambodžama da su mu bili dobri Palilulci? Beži Ujević zalo što hoče da spase kraj svoje ljudske čistote, deo dostojansiva čoveka iz žabokrečine koja ga okružuje. Ne beži samo Ujević. Takvih dezerlera puna je građanska lileratura. Van svake je sumnje subjeklivno pošlenje Mallarmć-a i Rimbaud-a, kao šlo je van svake sumnje da begsivom u simboliku Azura i Labuda, ili begstvom iz literature nije mnogo urađeno za spas duše svoje i da je malo ili nimalo urađeno za spas bližnjeg.U prirodi pesnika leži da među prvima, kao pacov na brodu koji fone, nasluti kalastrofu i da na nju reaguje slepo, begsivom na Sendvička osirva, ili u veštački raj heroina, u alkoholizam ili prosjačenje Germain Nouveaux-a. Bolno je gledali fa bahganja pesnika, ove velike dece koju toliko volimo, kada vidimo kako se muče da spasu sebe i savest čovečansiva gu-