Naša stvarnost

„IZOPAČENA UMETNOST” 189

toliko u pozilivnim zahlevima koliko u negalivnoj kritici i straslvenoj osudi. Ona pogađa u jednakoj meri ume{inička ostvarenja ekspresionizma i kubizma, nadrealizma i konsfruktivizma, kao što nasloji da pogodi poslednja velika oslvarenja impresionizma, koja su već postalo u pravom smislu klasična. Pretlsednik kaže: „Ili je bezočni bezobrazluk ili je teško shvašljiva glupost kad pokušavaju ni manje ni više nego baš našem dobu da pruže dela koja su možda mogla bili napravljena pre desetak ili dvadeselak hiljada godina u kamenom dobu. Nikada čovečansivo nije po izgledu i po osećanjima bilo bliže antici . . . Taj ljudski fip • • gospodo preistorijska umehnička mucala, to je fip novoga doba, a šfa vi fabrikujefe? Unakažene bogalje i kretene, žene koje mogu samo da izazivaju odvrainost, muškarce bliže živofinjama nego ljudima, decu koja bi, kad bi takva živela, morala da se shvate kao božja kazna. | fo se usuđuju ovi najsvirepiji diležanli da iznesu pred naš današnji sve} kao umeinost našeg vremena, fj. kao izraz onoga što oblikuje današnje doba i daje mu svoje obeležje!”

Treba navesli samo nekoliko slikara i grafičara izloženih u odeljku „Iizopačena umelnosi” pa da se vidi da zvanična oznaka diletanta pogađa najznačajnije umelfnike Nemačke.

Levis Corinth, bivši član Nemačke akademije umelnosti, najpoznatiji poslimpresionistički slikar svoje zemlje, zastupljen je sa sedam slika, među njima i čuvenim pejsažom sa Walchsee-=a.

Franz Marc je prikazan sa „Kulom plavih konja”, programafskom vrednošću ranog nemačkog ekspresionizma.

Emil Nolde, jedan od reprezenfalivnih prežstavnika nemačkog postimpre= sionizma, figurira golovo sa celokupnim svojim delom (m. o. tu je i mnogo pominjani fripfihon Hristovog raspinjanja iz Folkwang-muzeja).

Tu su neka od najboljih dela Oskara Kokoschke, nekadašnjeg profesora Drezdenske umelničke akademije, koji vrši ulicaj daleko van granica Nemačke.

Veliko pacilističko delo „Raf” od Olla Dixa, radovi genijalne Paule NModersohn-Becker, analitičke slikarije snova. Paula Kleea, apstrakcije Kandinskog, opora i uzbudljiva dela Carla Hofera prezentovana su kao „Izopačena umefnos?”, a pored njih plastike Wilhelma Lehmbrucka, Ludwiga Giesa, Malaresa il.d.

(Ne freba zaboravifi da najpoznaliji nemački impresionista i pretsednik Akademije, Max Liebermann, već davno nije smeo da se viđa po nemačkim muzejima i izložbama, i da najznačajniji ekspresionistički umelnik Nemačke, plastičar Ernst Barlach, živi u nemilosti i usamljenosti.)

Protiv svih ovih spomenutih a i onih nespomenutih izrečena je moralna i maferijalna smrina osuda. Preisednik izjavljuje: „Tu postoje samo dve mogućnosti: Ili fi nazovi-umetnici stvarno vide stvari tako, te prema fome veruju u ono šlo prikazuju, onda bi imalo jedino da se ispita da li je njihova očna mana nasfala mehaničkim putem ili putem nasleđa. U jednom slučaiu je lo vrlo žalosna stvar za dofične nesrećnike, u drugom važno za Ministarstvo unufrašnjih dela Rajha, koje bi imalo da se pozabavi pitanjem da se bar spreči dalje nasleđivanje takvih ogavnih poremećaja vida”.

Ova prelnja slerilizacije umetlnika čija paleta nije po volji zvaničnoj instanci preistavljala jedinstven primer a po svireposli je egzemplarna.

Istorijski gledano, ovakva pretnja bi se mogla uporedifi sa postupkom sterilizacije pokrenutim proliv el Greca ili Mafhiasa Granewalda, proliv Goye.